subota, 23.02.2008.
Portugal i nije tako daleko...
|
Zadnjih dana slušam fado. Godinama ga već slušam pa sam se bila i zasitila, te sam ga na jedno vrijeme ostavila da leži. Mislim, nisi baš uvijek zainteresiran za fado. Ta glazba iziskuje svoje vrijeme, a mene trenutno jako opušta.  Fado u prijevodu znači sudbina, odnosno vjera, a ako se riječ doslovce prevede, onda je povezana s portugalskom saudade – što znači čežnja, tuga i okosnica je portugalskog društva, zapravo njeno samo srce. Što ne znači da Portugalci hodaju svijetom trajno depresivni, već da je fadu okosnica dubina tužnih emocija koje čovjek može doživjet. Najviše je povezan s radničkom klasom u velikim gradovima, a u fado riječima su opjevane svakodnevne priče tradicionalnog života koje su se kasno u noć odvijale u tavernama, bordelima i ulicama lokalnih trgova. Ljubavničke ljubomore i strasti koje su često prerasle u nasilje s mnogo krvi, pokajanja i grizodušja. Mogu ga izvoditi i muškarci i žene, mada se ženske interpretacije smatraju vrhunskim doživljajem, jer fadistice su po tradiciji obučene u crno, sa šalom preko ramena, i dok stoje ispred publike komuniciraju gestama i facijalnim izrazima. Ruke se pomiču, no tijelo ostaje nepokretno. Fadistice nose crni šal u spomen Marie Severa koja je bila prva fadistica, znana još kao A Severea, i koja je nakon rane smrti u 26. godini postigla gotovo mitski status. Originalno postoje dvije vrste fada. Iz Lisabona i Coimbre i to je zaista najpoznatija portugalska glazba. No, isto tako se uvelike razlikuju. Fado iz glavnog grada je poznat po tome što se pjeva solo i uz violinu, čelo ili cijeli orkestar, iako je portuglaska gitara glavni instrument. Taj fado sadržava tradiciju barova i tamnih zakutaka dok priča priču o tužnoj prošlosti sa slatko gorkim varijacijama, kako ga koji fadista ispjeva. Fado iz Coimbre je vezan isključivo za muškarce koji grupno pjevaju, i koji su akademski obrazovani i koji su se školovali na Sveučilištu istog grada. Također su muškarci obučeni u službenu odjeću. Uz Coimbra fado dolazi samo portugalska gitara ili klasična gitara, koje su potpuno drugačije uštimane nego one iz Lisabona. Većina pjesama govori o studentskim ljubavima, ljubavi prema boemskom životu i gradu, o ironiji tog istog života... Ja preferiram lisabonski fado. Madredeus koji sam u potpunosti apsolvirala jer su mi nekako najbliži. Ne toliko sa samim izvođenjem već zbog toga što su Madredeus bili prvi za koje sam čula, pa su mi oni ostali počeci. Fado u nekako najtoplijem obliku. I jedini su se zapravo upustili u kombiniranje fada s elektronikom, a iz toga je proizašao jedan od meni osobno najboljih albuma kroz sva glazbena područja. A i zanimljivo je da su svjetsku slavu stekli kad im je Wim Wenders dao priliku da glazbeno oblikuju njegov Lisboa story. Amália Rodrigues koja je predstavnica fada, i po kojoj je zapravo sve počelo. Rainha do Fado, majka fada. Ona koja je krenula s probijanjem i koja ga je predstavila svijetu te obilježila. U svojoj je zemlji bila obožavana i proslavljena i u svijetu je zapravo bila ambasadorica te glazbe. Kad je umrla 1999. premijer Portugala je odredio trodnevnu žalost. Pokopana je uz sva državnička obilježja kao nacionalna ikona. Mísia koja za mene pjeva najmračniji fado, i ne mogu ju previše slušati jer zapravo ulazi u dubinu onog emotivno najdubljeg fada. Prepunjenog tugom, sjetom, potrebom za morem i vjetrom, čežnjom za ljubavništvom, stapanjem, za smirajem dok putenost istih riječi odaje svojevrsni emotivni krah. Ma prekrasan fado, no, isto tako sam prije par godina pročitala da je Mísiin fado jako depresivan, jer je zaista na trenutke premotivan, i da su Portuglaci objavili da se najviše ljudi ubija slušajući ovu vrstu fada. Zgodan, nezgodan podatak. No, ona je meni iskonska u interpretacijama. Mariza se trenutno smatra najboljom fadisticom. Odrasla je u predgrađu Lisabona, gdje se odmalena učila pjevati. Posebna je, no, meni ne tako posebna. Kod nje, meni jednostavno nešto fali. Ne mogu točno staviti prst na to nešto, ali znam da mi je najmanje draga od svih fadistica, iako ima prekrasne interpretacije, i iako je fizički vrlo specifična. Lula Pena je rođena Portugalka, no živi u Španjolskoj, i iako je na njenu glazbu utjecao fado, isto je tako eksperimentirala. Lula Pena ima fantastično melankolično taman, hrapav glas, i kao da uvijek pjeva u pola glasa. Zaista drugačija interpretacija i drugačije se osjećam kad nju slušam nego kao kod tradicionalnih izvođača, osobito zbog toga što spaja instrumente koji nikako nisu uobičajeni: arapski instrument ganun, vibrafon, udu i kongo bubnjevi. Meni osobno zaista posebna. Vrlo, vrlo posebna fadistica. No, moja miljenica je Dulce Pontes. Žena koja me obara s nogom. S kojom sam postala opsjednuta (nisam, no tako se to kaže), jer stvara glazbu koja nije po ničemu slična ostalim izvođačima, osim po tome što je i to fado. No, za mene fado koji mi najviše odgovara. Pomalo poletan, vrlo ekspresivan, nekad ni do kraja verbaliziran, dubok, s puno okusa i prekrasan, Dulce Pontes stvara prekrasan fado. Moj najdraži fado. Moje dvije najdraže pjesme su njene, prva je Garça perdida, dok je potonja i prikazana: Ondeia (Aqua). |
utorak, 19.02.2008.
Zašto, zašto, zašto?
|
Kaže mi the bestest frend prije par dana da se moram ić šišat. Jer da se on ošišao u tom nekom bolesnom frizerskom salonu. I da je tražio neocbyberpunk, postapokaliptičnu frizuru te da rade čudesa. On ima 37 godina  , i rijetko ga oduševljavaju takve stvari.  Moja trenutna frizura je neobična. Ali ne dovoljna neobična. Do prije nekih mjesec dana sam imala Cat Power zurku. Tamno smeđu i dugu i sa šiškama kroz koje ne vidiš, jer tako se to nosi. Pa mi je dosadila ta frizura, pa sam donji sloj šiški obrijala, a gornji asimetrično ošišala da se spušta preko lijevog oka i da se simetrično spaja s lijevom stranom kose koja je poluduga, dok mi je desna kratka. I obojala sam se u neku svijetlo smeđu verziju. Frizura je dostatna za sebe. Ne traži puno, ja u nju ne ulažem puno. Volim takve.  I onda mi dođe prijatelj i kaže da moram otić tu gdje me on šalje. U Zagreb Art Team. A ja se već godinam šišam u Mona Lisi preko puta Sheratona (i to godinama kao model, jer sam jednom masno platila šišanje i reko nikad više, a uvijek me tako dobro ošišaju da se stalno vraćam, i to za besplatno. Je istina, odsjedim 4 sata kao model, ali sam na kraju vrhunski ošišana.) Stoga im dajem besplatnu reklamu samo tako iako još nisam bila kod njih (Mona Lisa je provjerena pa o njima mogu na sva usta), ali tko god ima mladu ekipu oko sebe i tko je ovako kreativan, ne treba puno da bi se shvatilo da nisu šarlatani, jer sve slike sa bloga su njihove zurke. A ja ih volem, jako volem. Jer i ja ću imat jednu od takvih. Jer ako nešto odaje dio tvoj karaktera, onda je to sigurno za žene – ono što nosiš na glavi. A ja nikad nisam bila za statiku i monotonost (mislim, jesam, naravno da imaš faze kad si dosadan sam sebi, ali volim se igrat škaricama). Bojama se nisam igrala jer znam da su mi nijanse smeđe suđene. No, uvijek neka distorzija svjetlosti i simetrije. Glavno da nije dosadno. Klik, klik. Moja sestra Vix opet fura neki čudan neopunk, s jedne strane potpuno obrijana, s druge strane kratko, kraće, ne i najkraće. Nas dvije ćemo u talu ić na redizajn kose. Ona teži minimalizmu, ja težim što manjim a što više vidljivim komplikacijama. Jer nije mi to to ako je kosa sama po sebi duga i samo pada. Jer nemam namjeru snimat reklamu za šampone. I nije mi to to, ako se bojim mijenjati onaj dio fizičke sebe koji raste iz mjeseca u mjesec. Glavna riječ i je: eksperiment.  Stoga oćem i ja izgledat poprilično neobično. Ja ću i izgledat poprilično neobično. Čim napišem taj diplomski koji je stvarno postao svijet za sebe te kad sredim par sitnica, nagradit ću se sa frizuricom, neka cyberijana. Kosa raste. To i je najbitnija stvar.  |
utorak, 12.02.2008.
Gdje se takvi ljudi rađaju?
|
U Meksiku. Naime, link sam pronašla kod gospođice odgovorne za Uzgoj i odgoj lutaka, pa se nadam i daljnjim dobrosusjedskim odnosima iako sam uzela nešto, a nisam pitala. :) |
nedjelja, 10.02.2008.
Toliko sladak zvuk da slađi zaista nemre biti ...
|
Zahvala Večernjaku, Goranu Komeričkom te njegovoj kritici u Obzoru. Colbie Caillat |
četvrtak, 07.02.2008.
Ušuti molim te.
|
Ako ga ne voliš. Naime, ako bi mogla birat s kojom bi Hollywoodskom zvijezdom spavala i s kojom bi bilo, 'just like in a fairytale, so magical and perfect, yes, please let it be Hoolywood perfect', tada bi to zasigurno bio John Cusack.  Jer je on meni, ono, ultimativan frajer. Za sva vremena. Njega biram uvijek i za sve prilike. Što u filmovima, što ovako van velikog ekrana kad mi (za)treba, pa se nađemo i pod okriljem noći pričamo jel mu dan bio težak, to je za uvod, a onda krenemo na telepatijske priče. Kako da ne. No, John je otkad pamtim za sebe moj najdraži glumac. Jer pametnica uvijek nađe neki dobar indie scenarij, gdje ne mora biti nešto što nije, i što ga je i dovelo do toga da je poprilično prepoznatljiv indie sceni. Odnosno sceni koja ne prati mainstream, iako je u njoj imao par uleta. Jer voli žonglirati sa žanrovima. Ili, jednostavnije, on meni još jednostavnije, jednostavno ima ono nešto. I glumi prirodno, i tamne je kose, i ekscentrik je, jer sam pročitala dovoljno podataka o njemu da bi skužila da je malo šumast, i jer je totalka kultura, jer brine za familijicu Cusack, i jer radi filmove koje ja volim gledati. I jer su to obično uvijek neke vrste drama sa završetkom o kojem ću razmišljat duže od one jedne minute koje mi nudi kratkoročno pamćenje. I jer ga nikad neće angažirat da glumi velike ljubavnike, jer je on u krajnjoj liniji za njih previše brbljiv, previše samozatajan (rakić je), previše razmišlja, uvijek je nešto što njega muči, previše je woodyallenovski, i jer za ulogu velikog filmskog ljubavnika, opet nema ono nešto što će povući masu da ide gledat film samo zato što se on ljubi na velikom platnu. Nikad neće biti fantazija pubertetske populacije. Ali hoće one starije. No, ono što voli masa, ne voli i ona druga skupina ljudi koja u Hoolywoodu voli pronaći onaj vlastiti mali draguljčić. Istoj skupini spadaju ljudi kojima je Gabriel Byrne ili Tim Roth seks simbol. Mojoj sestri. Ona ih voli ružne, ali karakterne. Ja ih volim – jednostavne. Ne toliko upečatljive, ali kad vidim da je izašao njegov film, onda mi je jasno kao dan da ću ga pogledat. Eto takav je taj moj mali John Cusack. My sweet potatoe pie pumpkin. Šumast, ali netko i to mora biti. Nedavno je snimio Martian Child. Film koji je ekranizacija autobiografske knjige koju je napisao, sad ime nije bitno niti će vam ostati zapamćeno, čovjek koji je pisao scenarije za Star Trek seriju, znači bio je sc-fi pisac. No, osim što je bio pisac, bio je i homoseksualac, i 80tih godina je odlučio posvojiti sina, iako je bio bez partnera, odnosno samohran roditelj. A sinko je dugo godina obitavao po domovima, bio je jako asocijalan, maltretiran ... i tako si je zamislio da nije dijete sa Zemlje, već da je pao s Marsa, a tamo Marsovci vladaju i drugačije se ponašaju prema svojoj djeci. Bio je Martian Child sve dok ga netko nije posvojio, i kome je postao središte svijeta. Prekrasan film. Traileru treba malkice duže da se očita do kraja. Drugi filmić se zove: Grace is gone. John glumi muža i oca dvoje djece dok mu je supruga vojnikinja u Iraku. Koja pogine. Cijeli film se radi o tome da on mora naći snagu kako reći svojim kćerima da mame više nema, i preuzet ulogu jedinog roditelja. I cijeli proces prolaska kroz bol, prihvaćanje situacije i nastavka života bez voljene žene i majke ... Teško je ne voljet John Cusacka. |
subota, 02.02.2008.
Miljeništvo.
|
Puno misli me čopa dok dan za danom kopam po svemu čega se mogu dočepati da bi se istom dočepala literature za diplomski – koja na kraju ispada ne tako jednostavna kako sam ja to zamislila na početku. Zapravo, jel uopće postoji jednostavna diploma? Sve su mi manje jasni ljudi koji kažu da se može napisati za mjesec dana.  Na internetu ima podataka, ali ne kompletnih i nikako ne mogu računati da mi to budu reference. Stvar donekle rješava Ebsco, i institut Ivo Pilar, i njihova istraživanja, no, nažalost problem moje diplome nije sažet u tolikim psihološkim previranjima. Mada sam našla strašno zanimljive obrade nevezane za moju temu. Npr, kako se liječio autizam na LSDu. Šezdestih godina. No, dobra je stvar u tome što mi se od toga svega trenutno jako diže kosa na glavi, i živčana sam od tog cijelog istraživanja, i moram još obići brdo knjižnica i knjižara, vjerojatno bi trebala i do konzulata svratiti, ali zapravo je stvar u tome što ću imat brdo referenci, a ono, podataka, malo. No, ne, nisam to htjela zaključiti, htjela sam reći da mi iako to sve ide jako na nerve, i jer to sve trebam koncipirati, i jer ono što mislim da će ići, ne ide, na kraju svega me jako uzbuđuje. Ono, moja diplomica, osobito jer ću od te diplome na kraju i imat koristi, jer za magisterij će mi dobro doći ovi podaci. A onda svake večeri iza sedam krenem s filmovima. Skinulo se brdo toga, puno stvari s prošlogodišnjeg Sundance festivala, a tamo fakat možeš naći brdo, ali brdo kvalitetnih filmova. Ma i ne samo s tog festivala, već općenito brdo dobrih nepoznatih indie filmova. (Dobro, koliko puta namjeravam napisati brdo?) I naletila sam na jedan malo više poseban. Inaće, nisam neka pristaša onih grozomorno realnih filmova. Jebiga, nisam, ja više volim one jake ali da ako može da su ipak pinkicu šugari šugari, ali na Parker Posey sam odapela, jer je ona fantastična. Naime, Broken English se zove film. I radi se o temi usamljene ženkice u tridesetim godinama, koja živi i radi u New Yorku, i kako sad doći do muškarca, barem nekog kvalitetnog (da, znam, zvuči izlizano, ali film nikako to nije). Zapravo, ako i dođe do njega, onda ili bude sex na jednu noć, ili su emocionalni kreteni, ili vrijeme im nije na strani, ali na stranu svega, Nora, glavni lik, je ono sjebana. Ono, totalka sjebana. Depresivna, usamljena, sramežljiva, jebozovna na neki anoreksičan način, pod stalnim paničnim napadima ako slučajno upadne nešto konkretno, ne zna se nositi sa samom sobom i sa svijetom oko sebe. Film u kojem se jako puno kontemplira, priča, a Nora je toliko zapravo usamljena, da je fakat dirljivo kako je ta uloga super odigrana. I zapravo mi se najviše svidjelo kako su opisali taj jedan aspekt traženja, i sebe i onog nekog kome ćeš se ti takva sjebana svidjet, jer ona nevjerojatno puno komplicira. Mislim, čak i za mene previše komplicira, a ja itekako dramim. No, ako ste zainteresirani: trailer je tu. Odo ja spat sad. Napravila sam si čaj od kadulje i kamilice i za desetak minuta, hrkanac. |
Komentari On/Off
Buddha
