subota, 02.02.2008.
Miljeništvo.
|
Puno misli me čopa dok dan za danom kopam po svemu čega se mogu dočepati da bi se istom dočepala literature za diplomski – koja na kraju ispada ne tako jednostavna kako sam ja to zamislila na početku. Zapravo, jel uopće postoji jednostavna diploma? Sve su mi manje jasni ljudi koji kažu da se može napisati za mjesec dana.  Na internetu ima podataka, ali ne kompletnih i nikako ne mogu računati da mi to budu reference. Stvar donekle rješava Ebsco, i institut Ivo Pilar, i njihova istraživanja, no, nažalost problem moje diplome nije sažet u tolikim psihološkim previranjima. Mada sam našla strašno zanimljive obrade nevezane za moju temu. Npr, kako se liječio autizam na LSDu. Šezdestih godina. No, dobra je stvar u tome što mi se od toga svega trenutno jako diže kosa na glavi, i živčana sam od tog cijelog istraživanja, i moram još obići brdo knjižnica i knjižara, vjerojatno bi trebala i do konzulata svratiti, ali zapravo je stvar u tome što ću imat brdo referenci, a ono, podataka, malo. No, ne, nisam to htjela zaključiti, htjela sam reći da mi iako to sve ide jako na nerve, i jer to sve trebam koncipirati, i jer ono što mislim da će ići, ne ide, na kraju svega me jako uzbuđuje. Ono, moja diplomica, osobito jer ću od te diplome na kraju i imat koristi, jer za magisterij će mi dobro doći ovi podaci. A onda svake večeri iza sedam krenem s filmovima. Skinulo se brdo toga, puno stvari s prošlogodišnjeg Sundance festivala, a tamo fakat možeš naći brdo, ali brdo kvalitetnih filmova. Ma i ne samo s tog festivala, već općenito brdo dobrih nepoznatih indie filmova. (Dobro, koliko puta namjeravam napisati brdo?) I naletila sam na jedan malo više poseban. Inaće, nisam neka pristaša onih grozomorno realnih filmova. Jebiga, nisam, ja više volim one jake ali da ako može da su ipak pinkicu šugari šugari, ali na Parker Posey sam odapela, jer je ona fantastična. Naime, Broken English se zove film. I radi se o temi usamljene ženkice u tridesetim godinama, koja živi i radi u New Yorku, i kako sad doći do muškarca, barem nekog kvalitetnog (da, znam, zvuči izlizano, ali film nikako to nije). Zapravo, ako i dođe do njega, onda ili bude sex na jednu noć, ili su emocionalni kreteni, ili vrijeme im nije na strani, ali na stranu svega, Nora, glavni lik, je ono sjebana. Ono, totalka sjebana. Depresivna, usamljena, sramežljiva, jebozovna na neki anoreksičan način, pod stalnim paničnim napadima ako slučajno upadne nešto konkretno, ne zna se nositi sa samom sobom i sa svijetom oko sebe. Film u kojem se jako puno kontemplira, priča, a Nora je toliko zapravo usamljena, da je fakat dirljivo kako je ta uloga super odigrana. I zapravo mi se najviše svidjelo kako su opisali taj jedan aspekt traženja, i sebe i onog nekog kome ćeš se ti takva sjebana svidjet, jer ona nevjerojatno puno komplicira. Mislim, čak i za mene previše komplicira, a ja itekako dramim. No, ako ste zainteresirani: trailer je tu. Odo ja spat sad. Napravila sam si čaj od kadulje i kamilice i za desetak minuta, hrkanac. |
Komentari On/Off
Buddha
