● Christie. [22; 5.6.]
Germany. Zagreb, Dubrava.
Art. Languages.
German [fluently], English, Spanish and a bit of French, Japanese, Korean.
Russian, Swedish, one day.
Headphones and my favourite music ♬
Reading, writing, drawing, singing, dancing.
Japan. Animes. Mangas.
Tomb Raider fan ❤
Mythology and Ancient Cultures.
Optimism/Pesimism. Sarcasm. Irony.
Clumsy.
Yo no sé lo que you tengo,
ni sé lo que me haca falta,
que siempre espero una cosa,
que no sé como se llama.
“Deep inside, she knew who she was, and that person was smart and kind and often even funny, but somehow her personality always got lost somewhere between her heart and her mouth, and she found herself saying the wrong thing or, more often, nothing at all.”
— Julia Quinn
Credits;
Theme by °°. Adaptation was done by Beth. Header and icon are from here and here.
30.04.2011.
Moments. Of joy. Happiness. Awesomeness. Courage. Changes.
Znate li one trenutke, kada se osjećate jednostavno dobro? Onako, kao da će sutra sve biti super. Oni razni trenuci. Kada se osjećate savršeno. Kada se osjećate hrabro, kao da ćete sutra pokazati cijelom svijetu tko ste. Ili kad da će se sutra sve promijeniti. Tako se osjećam često navečer. Iako znam da je to samo kratkotrajno. Sljedeće jutro je sve onako kako je i bilo. Ne, ne želim reći da mislim da će se stvarno nešto promijeniti. Onak, samo od sebe. Donekle sam realna osoba. Sad ovo možda malo čudno zvuči, ali kada pogledam neki dobri film, poslušam neku pjesmu ili pročitam neku stvarno dobru knjigu, osjećam se ohrabreno. To je čudno. Možda zamišljam neke epic trenutke dok slušam ovak neš:
Tj. epic trenutke u životu, kada zaželiš da ti to svira u pozadini. Ah da. U zadnje vrijeme sam baš raspoložena za neke romantične knjige. To nije ništa značajno. Ali nisam baš ljubiteljica kičaste romantike. Ima tko neki prijedlog?
Evo, da za promjenu ne ostane onak neki post za blagdan sljedećih mjesec dana. Imam jaku želju za pisanjem. Ne samo bloga, već i da svoje "kreativne" ideje prenesem na papir. Iako mi to nekako nikada nije pravo pošlo za rukom. Ne znam, praznici su, a ja sam frustrirana. I upravo pišem brzo i bez gledanja. Što skoro i ne predstavlja neki problem. Okay, ovo je bilo čudno i besmisleno. Da se vratimo na temu. Ako se to može nazvati temom. Znači frustracija. Znam znam, opet. Ne znam jel sam ikada pisala, onak, o nečem ljubavnom. Mislim, ljubavnom. Gledam cure, kaj stalno pričaju o dečkima, ili kako pričaju o svojima, drugima, ili pak, kako žele imati dečka. I razmišljam ja tako o tome. I mislim si, ne treba meni nitko. Ozbiljno. Ovak nemam brige. A s druge strane, lijepo je to, imati nekog. I onda imaju ti određeni trenuci, kada sam tako očajna i sfrustrirana. Osjećam se sad jadno zbog toga. Jer nisam jedna od onih koja trči za dečkima. Ali nemreš si pomoć. Možda je to zbog onih dana. Ne znam. Idem samoj sebi na živce. Nemam pojma jel je to samožalijevanje. Ne daj Bože. Ali volim dramatizirati svoj život. Možda sam gledala previše filmova. Nemojte mi zamjerit. Meni se čini da se moj život raspada. Totalno. U obitelji se stalno žalimo jedni druge, da ne kažem OGOVARAMO. Muž moje tete... Me živcira. Čini mi se kao da jedva čekaju da me izbace iz našeg bivšeg stana. Vozakanje u Zelinu i natrag me ubijaa. No social life. Not at all. [Preko tjedna sam u Zagrebu, ali preko vikenda sam kod mame i tate u Zelini. Samo tolko da ne objašnjavam previše i ne kompliciram.] Moja mama mi je već rekla da "ako se drugi mogu [iz Sesveta] vozit u školu, mogu i ja." A kad bi se ja ujutro onda trebala dizat. U tri?! Izlazaka gotovo uopće nema. Ok, ne mora biti neki klub, to uopće ne želim. Ali bitno je da budem prije djeda doma, kad izađem. [Moj djed se svaki dan vozi u Zelinu jer tamo ima živinu.] A ako sam malo dulje vani, ili pak na rođendanu, naravno, ja sam uvijke ona koja ide prva doma, jer "ako ćeš se toliko skitati, šaljemo te u Zelinu." Ne mogu to više podnijeti. Ali moram. Jer ipak mi baka i djed znače jako puno. Zapravo je baka bila ona koja me odgojila. Dap. A onda bi to bilo prilično ne zahvalno, jer da nema nje, tko zna gdje bih sad bila. Izdržat ću. Valjda. Ali ovo sa stvarima u obitelji... To me jednostavno ubija. Ne ne ne. Zašto? Nitko se ovdje ne slaže. Za svoju tako voljenu tetu isto više ne znam šta bih rekla. Ali baki, teti i tati najviše u životu dugujem. Ne znam kaj bih...
Osjećam se tako usamljeno. Dijelom sam i ja kriva znam. Ali ne da mi se rapravljati o duljim izlascima, to ionako nema smisla. A možda je takvo razmišljanje baš i problem. Ona frendica iz prošlog posta, ne najbolja, ona druga, kojoj je post bio "posvećen" mi kaže, da se ne borim za svoja prava. Ma kakva prava. Fuck her sa svojim pravima. Od ovog sjedenja gore sam već otupjela. Briga me za sve. Nezainteresirana sam. Ništa mi se ne da. A opet, stalno razmišljam o tim stvarima. Trenutno kišno vrijeme ovdje isto baš i ne pomaže. Iako zapravo volim kišu. Kad sam ovdje, vani lijepo pada, a ja sjedim na kauču i čitam neku dobru knjigu. I uživam. Obožavam to. Danas sam gledala Gossip Girl. Volim tu seriju, ne znam zašto. Iako je to serija kao i svaka druga, ali me ponekad zna izvuči na trenutak iz nekih očajanja. To može jako malo stvari.
Što se tiče te borbe, borit ću se da me puste kod tete u Stuttgart ovo ljeto. Jer mi baka i deda idu već sljedeći mjesec u Njemačku,a inače, osim prošle godine, idem s njima. Nadam se da ću ih nekako uspjet nagovorit.
Argh, I hate all this. Fuck it. Fuck my life.
Oprostite. Ovaj post nema ni početak ni kraj. Hvala ako ste ovo izdržali. Ako ne, nema veze.
I hate these bloody days.
Fotografija mi je jedna od rijetkih stvari koje još uvijek stvarno volim. Želim profesionalnu kameru. I moram si kupit onaj prsten u New Yorkeru, sa kamerom...
Evo samo jedan kratak post, da vam svima čestitam Uskrs. Nadam se da ste svi sa svojim obiteljima i da zajedno provodite blagdane.
Kad sam razmišljala o ovom postu, sjetila sam se prošlogodišnjeg posta za Uskrs. Ko da je bilo jučer. Čovječe, kak je to vrijeme brzo prošlo...
Okay, ovo nema vezez ni s čim, ali dobro.
Pokušavam imati razumijevanja, ali ne mogu više. Pokušavala sam šutjeti i podržavati te, ali ne mogu više. Stalno ponavljaš istu priču. Svaki put kada zoveš. Svaki put kada idemo u grad, na kavu. "On mi se ismijavao, cijeli razred me uništio." Cijelo vrijeme. I možda je to i istina. A možda je i jednostavno pretjerano. Meni nije bilo tako teško, ali ni meni nije bilo lako. Paziti na svaku riječ koju izgovorim. A uvijek je bilo smijeha. Uvijek.
Taj razred. [/I]On[/I]. Kažeš da te nije briga za nikoga, a ne možeš to izbaciti iz glave. Znam da ne možeš zaboraviti, ali nemoj živjeti u prošlosti. Iako ćeš reći da nije tako, to je upravo ono što radiš. Ne laži samu sebe. Ona, moja najbolja prijateljica. Kažeš da je i ona jedna od onih koja te ismijavala. A branila te u određenim trenucima. Ne razumijem zašto si ju morala pitati kaj je išla pit i pušit. Ne podržavam ju u tome, ali ona pred tobom ne mora odgovarati.
Živcira me kad me moja sestra zove i pita gdje sam, da. Ti kažeš da je ljubomorna. A ona ima deset godina! Nije nemoguće, no ne vjerujem. A i da je... Kaj onda. Tu ja niš ne mogu.
Ti znaš da te volim. Ali molim te, pokušaj malo razmisliti kako je meni kad tako pričaš. Iako znam da ovo nećeš vidjeti. Ali nema veze, jer to sam ti već sto puta rekla...
Proljeće je ljudi! =D
Al ovih dana je bilo nekak hladno...
Ellooooo. Dap. Nisam uspjela mjesec dana. Prva dva tjedna - sve super. Onda treći tjedan u srijedi si mislim, eh nema to smisla, kad baš sad moram svako malo na komp zbog škole. Seriously. So I went back to internet. Yeah. Slaba sam, znam. Ali bar sam malo uspjela. Mislim, kad sam i morala, nisam poslie toga išla na fejs ili youtube ili tak neš. Ha dobro. Samo sam se htjela javit. Sljedeći pravi post bi trebao biti... Uskoro. Stvarno.
