● Christie. [22; 5.6.]
Germany. Zagreb, Dubrava.
Art. Languages.
German [fluently], English, Spanish and a bit of French, Japanese, Korean.
Russian, Swedish, one day.
Headphones and my favourite music ♬
Reading, writing, drawing, singing, dancing.
Japan. Animes. Mangas.
Tomb Raider fan ❤
Mythology and Ancient Cultures.
Optimism/Pesimism. Sarcasm. Irony.
Clumsy.
Yo no sé lo que you tengo,
ni sé lo que me haca falta,
que siempre espero una cosa,
que no sé como se llama.
“Deep inside, she knew who she was, and that person was smart and kind and often even funny, but somehow her personality always got lost somewhere between her heart and her mouth, and she found herself saying the wrong thing or, more often, nothing at all.”
— Julia Quinn
Credits;
Theme by °°. Adaptation was done by Beth. Header and icon are from here and here.
20.03.2011.
Notifikejšn.
Ne znam zašto ovaj naslov. Niti zašto u ovom "krivom pravopisu". Jel bitno? [Renatooooo... Ne nije bitno.]
Uglavnom.
Prvo da kažem: Ovaj mali djelić posta želim posvetiti ljudima u Japanu. Znam da sam to vjerojatno trebala prije. Ne znam zašto nisam. Nadam se da mi nitko neće zamjerit. Uglavnom, ja vjerujem, da će oni uspjeti prebroditi sve to. Jaki su oni.
Iako priznajem da ova tri dana nisam bila u toku događaja. [Gonna tell you why. At the end.]
Drugo. Od sutra se odričem laptopa i interneta, koliko god je moguće. Na mjesec dana. Iznimaka će biti samo za školu. Da ne bi bilo ;). Tako da, to sam vam zapravo samo htjela javit. Da ne bi bilo zašto ne vraćam komentare. Zanima me hoću li izdržati... Meni je ovo samo važno zbog bloga. A fejs, samo zbog frendice iz Njemačke. Jer inače uopće ne bih kontaktirala s njom. I tak. Uglavnom.
Ova tri dana sam bila u Salzburgu, kao neki projekt u sklopu sa Danom otvorene nastave u mojoj školi, koji se svake godine vodi. Bili smo ja i tri dečka iz mog razreda, dvije cure iz drugog prvog razreda [il kak da to kažem xD] i iz drugih i trećih razreda par. Bilo je predobro ^^. Neću vam pričat detalja, to ionako nikog ne zanima. Al upoznala sam super ljude i prilično mi je žao što nismo ostali bar još jedan dan. Ali ok.
"Stvari su onakve kakve jesu, dok više nisu takve"
Mi sjedimo.
Gledamo vijesti.
Žalimo se.
Život je težak.
Nemamo ništa.
Imamo sve.
Sve se plaća.
Treba novca.
Zemlja se zagrijava.
Mi čekamo. Mi propadamo
Ne, ne brinite. Ovaj post neće biti još jedan u kojem ću se žalit. To jest, potrudit ću se da ne bude takav.
Kako bih ovo onda počela. Ajde ovak.
Razmislimo malo. Svi se mi žalimo da nam je teško, bilo zbog posla ili škole, finacijskih ili obiteljskih problema. Ničiji život nije savršen. I kad kažem ničiji, to i mislim. Savršenstvo ne postoji. Izbijmo si to iz glave. Političari pričaju i pričaju, obećavaju i obećavaju nama nemoguće stvari. I opet se [moramo] žalit, jer ne ispunjavaju ta svoja obećanja. Čak ni ona koja su eventualno moguća.
A sad razmislimo ponovo. Što mi radimo? Ništa. Dobro neću tako, to sam već sto puta napisala. Što mi možemo napraviti? Mi smo samo male točkice u beskrajnom svemiru, većina bez volje za promjenama ili bez misli o ikakvim promjenama. Ponekad mislim da neki ljudi pokraj mene, u tramvaju, u gradu, svugdje oko mene, nemaju duše. Prazne olupine, koje žive iz dana u dan, bez ikakvih misli i osjećaja. A možda je to i samo sebičnost. Oholost. Škrtost. Whatever. Promjene jesu moguće. Samo treba imati volje za njima. Treba htjeti promijeniti svijet. I cijelu ovu našu situaciju. Ali ne. Mi samo čekamo. Čekamo da se stvari same od sebe promjene. Sami ne možemo možda ništa, ali zajedno možemo promijeniti svijet. Okay, ovo zvuči... kao idealizam? Ili kak bi to nazvala. Nemojte to tako shvatit. =/
Uglavnom.
Neke stvari će se prije ili kasnije same od sebe promijeniti. Samo je pitanje jel će to biti na bolje ili na gore.