Gotovo cijeli moj život, svi mi govore da sam 'bucmasta', 'debela', da bih trebala 'smršavit, barem zbog svog zdravlja', da bih se trebala 0zdravije hraniti', da bih se trebala 'nečim baviti'. Pa, da mi se to ne tupi dvadeset četiri dana na dan, ne bih pizdila oko toga.

Dakle, nakon što dobijem milijun 'dobronamjernih' uvreda na račun moga 'zdravlja', i kada mi se zbog toga nabiju kompleksi, onda je odmah: ne, ja to nikad nisam rekao/la, samo se moraš baviti nečim da te ne pukne astma, blablabla.

Molim te. Ma, molim te. Ne vjerujem da su ljudi toliko opterećeni izgledom, i još gore, mojim izgledom da meni govore šta da radim sa svojih šest kila viška koji znaju varirati s obzirom na godišnja doba. Još gore, tvrde da je to samo zbog mog zdravlja, da ne bih imala problema kasnije u životu. Kurca. To mi govore da mogu biti lijepa nekom kurvinom sinu dok mu gola pušim kurac. Nije mi žao zbog ovog izražavanja, dapače, nadam se da će to pročitati osoba koju je ide jer me živcira što se stalno obazire na moj jebeni izgled!

Da mi godinama ne tvrdi kako sam debela i da će mi biti teško smršaviti kad budem starija, možda bih i povjerovala da je to zato što se brine za moje zdravlje. Ali boli nju kurac za moje zdravlje. I sama zna da je najgore što mi se može dogoditi jest prehlada, jer nisam ja moj žgoljavi buraz da se raspadnem na svakom manjem vjetru, a niti sam toliko debela da se uspušem nakon dva koraka. Što ona uporno tvrdi.

Sada me baš napala kako sam se uspuhala dok sam spremala suđe iz perilice. Daj molim te, tko se uspuše kada sprema suđe iz perilice? Nisam debeli megdonaltsojed iz jebenih američkih filmova. K tome, bavim se nečim - učim japanski. Nije fizička aktivnost, ali uvijek sam smatrala da je mozak bitniji od savršene tjelesne građe. Einstein nije bio maratonac. Ne govorim da sam ja Einstein, ali definitivno sam tip za razmišljanje i proučavanje, ne za izvršavanje tuđih želja i zapovijedi.

Ne. Zna ona da sam ja pametna. Još samo hoće da budem savršeni mali robot. Spoj Miss Universe i azijske inteligencije. Pa da se može sa mnom hvaliti kolegicama s posla, kao da sam slika, a ne živo biće od krvi i mesa, s vrlinama i manama.

Zbog nje ponekad mislim da imam više mana nego vrlina. Zbog nje mislim da nikad ništa ne napravim dobro, da sam osuđena na vječiti propad i da nikada neću ništa postići u životu jer nemam ono što mediji traže od mene, jer nisam izvanredna, već obična srednjoškolka s običnim brigama, razbuktalom maštom koja si je umislila da ima lijepo razvijeni vokabular pa misli da će biti spisateljica. Zbog nje mislim da sam naivna, glupa, ružna, nedostojna, beskorisna, a njen muž kao da je podupire u svemu. isprva me prevari, kaže mi da sam dobra takva kakva jesam, kaže mi da sam bolja od drugih, kaže mi ono što želim čuti... A onda mi to okrutno oduzme, otkrivši kako me prevario, otkrivši kako sam budalasta i naivna i dokazavši mi da više nikad, nikad ne smijem vjerovati ničijim komplimentima, pogotovo ne njihovim.

Ali kada kažem što mislim, onda ispadnem zla poput demonice. Jer meni se ništa ne smije reći. Jer meni se ne smije ukazati na grešku. Jer sam si umislila da sam bezgrešna.

Ako ste toliko razočarani sa mnom, zašto ste se uopće potrudili stvoriti me?