Znate ono kada vam u memljivi smiraj proljetnog dana nakon obilne i ukusne večere za jedan zalogaj previše otupe osjetila pa se zapričate s nekim dragim dok hodate ulicom i toliko se uživite u priču da niti ne primjećujete da brzim koracima grabite ravno prema velikoj kamenoj posudi za cvijeće u kojoj nikada zapravo nema cvijeća a koju su neki dobri i mudri ljudi postavili samo da bi zapriječili put neuviđavnim vozačima da svoje automobile nepropisno parkiraju na nogostupu i u čiji rub se potom svom silinom zabijete desnim koljenom i preko koje se zatim ispružite na isti taj branjeni nogostup svom svojom širinom i dužinom i izazovete nezaustavljive i nezaboravne salve smijeha slučajnih prolaznika oko sebe ali i onih koji tek dobre dvije minute kasnije prođu pokraj vas takvih ozlijeđenih a u času vaše tragedije su bili tek jedva vidljive točkice blizu obzora koji dijeli nebo i zemlju o čijim ste kulturološkim i religijskim značenjima kroz ljudsku povijest razgovarali trenutak prije no što je cijeli vaš vokabular spao na siromašan skup neartikuliranih jauka i pokoju ružnu riječ?

Poruka: dajmo ljudima da parkiraju svoju ljubljenu metalnu pokretninu gdjegod 'oće, samo da meni moje koljeno ostane bezbolno, savitljivo i uobičajene uporabne vrijednosti.

Prijateljsko upozorenje: Sve eventualne komentare da "nek' ubuduće gledam kud idem" ću, nakon što im poklonim prezriv pogled i frktaj nosom, s užitkom obrisati, a njihove autore zapisati u svoju crnu tekicu i mrko gledati svaki put kada navrate. Hvala na razumijevanju.