Milou

utorak, 10.04.2007.

Tri Duha

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

- I, Davore, šta ima? Kako žena, djeca? - otpivši prvi pjenoviti gutljaj piva, Robi je započeo uobičajen birtijski razgovor sitnih riječi.
- Dobro su. Evo, mlađeg mi je baš uhvatila manija gledanja crtića, pa se po cijele dane ne odljepljuje od televizora...
- Šta... ovi novi, japanski, a?
- Ma ne. Sad mu je baš najzanimljiviji Aladdin. Onaj Disneyjev. Prepržio mi je Borna DVD neki dan.
- E, to je dobar crtić. Stvarno je. Čak bih se usudio reći da je to zadnji Disneyjev crtić koji je imao duha.

Nasmijali su se i otpili još po gutljaj.

- Vjeruješ li da postoje? - nastavio je Robi.
- Tko? Duhovi?
- Da.
- Naravno.
- Zašto? Kako? Mislim, to si rekao tako sigurno da sam pomislio da si i vidio kojeg...
- Jesam.
- Aha! - podrugljivo se nasmijao Robi.
- Ne, stvarno jesam.
- Ma kad?
- Bio sam još dijete... Mogao sam imati kojih desetak godina.
- Progonio te po sobi i vikao 'uuu-u-uuuuu-uuu'? - mahao je Robi rukama po zraku.
- Ne zajebavam te! Ozbiljno mislim.
- Nego kako?
- Evo, ovako... Bilo ti je to još u vrijeme kad smo živjeli na selu, u staroj kući mojih roditelja... - započeo je Davor - Tri kuće dalje živjela je Roža, stara udovica seoskog trgovca Josipa, kojeg nisam poznavao. Umro je dosta godina prije nego sam se rodio. Samo znam da su ljudi pričali da je bio dobar čovjek. Vidio sam ga na fotografijama: ćelav, s velikim crnim brčinama. Svi su ga spominjali kao čovjeka koji je uvijek bio nasmijan i rado pomagao suseljanima. Nje se pak dobro sjećam: sitna ali punašna starica, uvijek sva u crnini i s maramom oko glave. Hodala je polako ali bez štapa, gegajući se sitnim koracima koji su odavali težinu ostarjelog tijela. Bila je tiha; osim neizbježnog glasnog staračkog hroptanja, nikada je nisam čuo da svoje tegobe pretače u riječi, a kamoli da ih upućuje nekomu kao jadikovke. Kao i svaki drugi klinac, pomalo sam se bojao tih starih naboranih ljudi, pa sam se i od nje uvijek trudio samo što prije pobjeći. Znala je doći k nama na popodnevnu kavu i satima samo šutjeti i kimati glavom slušajući seoske priče i novosti. Katkada bi pogledala nas - djecu i nasmiješeno ustanovila: "Joj mene kak ta deca rasteju kak gljive. Se buju nas nadrasla. Al nek... Nek... Moral bu i nas stare neki vrag pokopat kad nas dragi Bog zeme, jel tak?".
- Znači bila je ona prava seoska starica?
- Pa, da. Nije imala djecu, pa je nakon Josipove smrti ostala sasvim sama.
- I?
- I tako... Jedne večeri, točno se sjećam, bili smo svi mi klinci dolje u kuhinji. Bila je zima i pekli smo kruh i police u staroj peći. Glupo su bili sagradili tu peć... U stvari, nisu peć glupo sagradili, nego, kad su dizali kat na kući, ispalo je da je dimnjak tik ispod prozora moje sobe.
- Pa ti je dim ulazio u sobu?
- Aha. Kad god se nešto peklo, morao sam paziti da zatvorim prozor da mi se ne zadimi soba.
- Dobro, i gdje je tu bio duh?
- Čekaj, polako. Bilo je negdje oko devet sati kad se izvana začula škripa kočnica i tresak. Otac i stric su odmah izletjeli van pogledati što se događa. Minutu kasnije, otac je uletio u kuhinju zadihan i blijed, i nešto prišapnuo majci. Vjerojatno joj je rekao i neka skloni djecu, jer to je ona odmah zatim i učinila: šutke nas je uzela za ruke i potrčala s nama uz stube na kat. Mene je gurnula u moju sobu, rekla da se ne mičem od tamo i zalupila vrata. Neko vrijeme sam tako stajao u polumraku svoje sobe. Noć je bila snježna i nisam imao potrebe niti paliti svjetlo. Noge su mi klecale. Znatiželjan, prišao sam prozoru i otvorio ga. Dim i miris kruha i pečenih krumpira su mi u času ispunili oči, nosnice i sobu. Škiljio sam i plitko disao s rukom na ustima. Vani više nije bilo ikoga, a put do ulaznih vrata naše kuće bio je posve razgažen mnoštvom tragova. Između glasova koji su dopirali iz kuhinje ispod moje sobe razabirao sam samo očev i stričev, ali nisam čuo točno što govore. U jednom trenutku mrmor je zamro. I tada sam je vidio... U dimu koji je sukljao iz dimnjaka pojavio se Rožin lik. Polako se uzdizao i približavao mojem prozoru. Nije to bio kao jedan od onih likova u oblacima, koje svatko može vidjeti i protumačiti na svoj način. Ne. Ovo je bila prava skulptura izrađena od dimovitih jezičaca do najsitnijih detalja: usne, obrazi, uši, oči, čak i kosa... Koliko god se dim komešao ispod i iznad nje, unutar njenog tijela se tek neznatno kovitlao u sićušnim vrtlozima i jasno održavao Rožino obličje. I kretala se! Sablasno se, s iznenađujućom lakoćom, osvrtala lijevo-desno, sve bez nekog posebnog izraza na licu. Niti se smijala niti se doimala tužna. Izgledala je više, možda, izgubljeno. U trenutku kad se našla točno ispred mojeg prozora, pogledala je prema meni, no nisam imao dojam da me primjećuje; samo je zurila kroz mene. Taj bliski stakleni pogled od dima me i dan danas probudi usred noći, i mislim da nema namjeru ishlapjeti iz moje glave dok god sam živ. Još neko vrijeme sam je pratio pogledom kako se uzdiže i nečujno stapa s crvenkastim noćnim oblacima.

Davor je završio svoju priču i nagnuo kriglu. Nakon kraće stanke, Robi se malo pribrao i usiljeno nacerio:

- Moram priznati da si me zamalo uspio dobiti na foru! E, Davore, Davore, koji si ti... Al' dobro, vidim da barem još imaš duha.
- M-hm. Ajd' popij to pa idemo - tiho je odgovorio Davor, odloživši praznu kriglu na stol.

- 15:00 - Komentari (21) - Isprintaj - #