U gluho doba noći, obično negdje oko jedan sat iza ponoći, samoća otjera sve prijatelje - sve one ljude koji moje ime znaju napamet, i rado ga se katkada sjete. Tada se društvo preoblikuje u polupraznu šalicu hladne instant kave, napola punu čašu napola ishlapjelog gaziranog soka ili piva, pepelom i čikovima prepunjenu pepeljaru s tinjajućom cigaretom odloženom u utoru na obodu, ukleti stari mobitel bez dara govora, i otrovni plavičasti dim koji spaja praznine očiju i ekrana. Bude noći, poput ove, da niti slova ne uspijevam dozvati k sebi. Samo sjedim uključen u tu neku čudesnu utičnicu iz koje izvire neka nepravilna struja svijesti, i pokušavam pratiti misli dok kaotično lete staklenim bespućima u mojoj glavi. Zamišljam da sam lovac s pointerom i nekakvom puškom, sačmaricom vjerojatno (da se imalo razumijem u oružje još bih naveo i ime proizvođača i model), u lovu na neku leteću šumsku perad. Tetrijebe, recimo. Samo moram ustrijeliti onog pravog. Ciljam jednog; pratim ga preko nišana; sve dok mi se neka druga ptičurina ne učini kao bolji trofej. Ona koju ću ponosno podići smrtno ranjenu s tla, iščupati joj, još živoj, dva najduža crna krvava pera iz repa, i zabosti ih u lopatice na svojim leđima, da glume krila. Tako groteskne anđeoske pojave, zamahat ću tim svojim perima, i poletjeti; pa strelovito proletjeti kroz uši na svojoj snenoj glavi, i od srca se glasno nasmijati. I noć više neće biti gluha.