Dozvani fijukom ledene južine, valovi su pučinom gonili pjenušave bijele krijeste. Poskakivale su, propinjale se, zveketale; igrale se i hihotale. Svojim mjehurićavim plućima udišući mrzli zrak su izranjale, da bi se ubrzo zatim prelamale, i ponovno u dubine zaranjale; pa se potom opet uzdizale, i za kratkoga života, pokušavale jedna drugu uhvatiti. A tamo gore, nad njihovim glavama, bez početka i kraja, bez oblika i boja, oblaci su pokoravali sumračno zimsko nebo; a ugaslo sunce tek nemoćno je svjedočilo njihovoj tihoj moći. Negdje između, kroz maglu nad tim granitnim morem, i kroz rijetku slabašnu kišu koju osjeća samo koža osjetljiva gola obraza, probijao se opetovni mig svjetionika sa hridi obližnjeg otoka. I tako oslabljen, davao je ritam zamrlom kraju kojim je kraljevao. Ako je tog trenutka igdje na svijetu i postojala nekakva stvarnost, njemu je bila posve nebitna. Pred tom kulisom, sav njegov život bilo je šljunčano žalo na kojem je nesigurno, škrgutavih koljena, stajao. Tek povremeno bi prebacio težinu suhog tijela sa jedne noge na drugu, i slušao pritom zvuk propadajućeg kamenja pod svojim stopalima. Zvuk postojanja. I pitao se: ima li ičeg manje stvarnog od morske pjene i misli na ljepotu?