Osim što je bila velika srca, pristigla je gotovo bez ikakve svojine. Tek nekoliko dragih, no sasvim bezvrijednih, sitnica iz djetinjstva, naramak sirotinjske robe i ceduljica na kojoj je rukom bilo napisano: "Zovem se Zlata. Ne govorim. Ne pišem. Ne čitam. Jaka sam. Slušam. Trebam posao." Zaposlili su je kao garderobijerku u restoranu, gdje radi i dan danas.

Njene naborane crne oči vidjele su mnoge mladence kako zakoračuju na svoj svadbeni pir, ponosne očeve kako uvode u salu svoje netom krizmane sinove, golobrade muškarce kako se u odijelima opraštaju od škola, i poslovne ljude kako proslavljaju povoljno zaključene velike poslove.

No to što ona čuva nije odjeća. Njen posao je čuvanje nevolja i briga ljudi koji ulaze.

***

Osim osoblja, prvi su u restoran pristigli svirači. Kao česti gosti, Zlatu su dobro poznavali - po imenu. Prvi je stigao Charlie – gitarist, po potrebi basist, i vođa:

- Kao i obično, Zlata. Imam za odložiti dvije kronične bolesti. Obje po život bezopasne, ali ga ponekad čine zaista nepodnošljivim. Danas jedva hodam. A muči me u zadnje vrijeme i sin. Baš ulazi u pubertet, pa je oslabio u školi i kreće se u sumnjivom društvu. Žena mi je još uvijek u bolnici. Loše je, Zlata, zaista loše. Ma, to bi bilo to za danas. S ostalim ću se nekako prošvercati.

Zlata se nasmiješila i objesila na vješalicu Charlijeve tegobe. Za njim je ulazio Domagoj – izvrstan gitarist, pjevač i voditelj predstave:

- Eh, Zlata, pričuvaj mi, molim te, sve ove teške misli oko posla i specijalizacije. I sve te brige o financijama. Ne znam više kako skrpati kraj s krajem. A i sve one neugodnosti koje vučem od prošlosubotnje svadbe. Ma, u stvari, to mogu unijeti sa sobom. Možda kasnije uspijem od toga napraviti koju dobru šalu. Bok, vidimo se.

Pristizali su i ostali: Mirela – glavni vokal, i Pero - bubnjar. Svaki sa svojim brigama, problemima i jadima. Zlata je, kao i uvijek, sve strpljivo šutke saslušavala, i sve redom vješala: svađe, nevjere, ovisnosti, još svježe smrti dragih osoba... Katkada bude toliko toga da ne stane sve u Zlatinu garderobu, pa onda mora sve ostaviti pred ulaznim vratima i pomno stražariti.

Svjetla su se upalila, mladenci zablistali, a svirači, jaki, neopterećeni, veseli i sretni, uostalom - kao i uvijek, započeli večer s Fleetwood Macovim "Albatrosom" i "Ghost Riders In The Sky" Johnnyija Casha.

Pljesak. Bravo!

Za to vrijeme, Zlata sve brižno čuva i pazi da nešto ne pobjegne unutra. Pa ipak, nikada se ne dogodi da nešto zaboravi vratiti vlasnicima pri izlasku.