Je stetno je, ali...
Sad ce mnogi skociti i tvrditi "nema tu nikakvog ali..."!
Ajmo onda ispocetka. Probat cu posloziti neke kockice (onako kako je to meni sjelo).
Moj je djed Drago radio s kolegom Ivom na zeljeznici. Radili oni tako zajedno od ranog jutra, kad u neko doba Ivo stane, zapikne lopatu u zemlji, zapali cigaretu i pusi... Moj djed Drago, zapikne takodjer svoju lopatu u zemlju i krenu oni tako pricati.
Nije proslo par minuta, kad evo poslovodje:
poslovodja: Drago, kaj ne delas?
Drago: Pa ne dela ni Ivo ...
poslovodja: ... ali Ivo pusi.
Drago: ?!
Drago: Ivo, daj i meni jednu cigaretu, od danas i ja pusim.
Da je pusenje nezdravo znalo se oduvjek, barem koliko ja pamtim, no prije 10ak godina krenula se drzava ozbiljnije brinuti za zdravlje svojih gradjana, a kada se drzava krene brinuti za tvoje interese vrijeme je za uzbunu.
S jedne strane, zabrinuti su zbog sve duzeg zivotnog vijeka gradjana, a s druge se strane brinu kako taj zivotni vijek sto vise produziti, indirektno barem (svjesno ili nesvjesno).
Ako uzmemo u obzir gore prepricanu anegdotu i primjenimo je na poslovno okruzenje gdje stotine, tisuce ili stotine tisuca ljudi popusi svaki dan kakvih sat-dva placenog vremena, brzo cemo doci do cinjenice da je pravi razlog drzavne brige zapravo pritisak velikih poslovnih subjekata na drzavu.
Kao i svaka druga zabrana ili norma, na generalnoj razini, imamo situaciju "rusenja domina" gdje vise nitko nezna kako je i kada to pocelo, ali s vremenom hvata se zamah, pa dolazimo do apsurdne situacije da se pusenje zabranjuje na privatnom posjedu (privatni kafic), a sve u ime onih koji u te kafice bas i ne zalaze. 
Da se nebi krivo razumjeli, pusiti sam prestao prije 20ak godina, ali ne zbog zabrana (nije ih bilo), vec zbog svih ostalih razloga zbog kojih se prestaje.
|