petak, 07.12.2007.
RADIO PORUKE TIJEKOM OPSADE DUBROVNIKA
Ovog tjedna se u Dubrovniku obilježava 16. godišnjica najžešćih napad na Dubrovnik. 6.12.1991. JNA i srpsko.crnogorski dobrovoljni odredi su svim raspoloživim vojnim arsenalom napali ovaj drevni grad, Simbol SLOBODE. Već sam vam jučer pisao o tom nesretnom danu prije 16 godina, a danas vam donosim izbor iz radio poruka na Radio Dubrovniku dubrovačkog dominikanca Iva Martinića kojim je hrabrio Dubrovčane za vrijeme opsade Grada i napada agresorske vojske kojoj nije bilo strano ni pucati i bombardirati zgrade u kojoj su bili smješteni civili, ranjeni, bolesni, umirući i djeca te kulturno-povijesne spomenike i Crkve, koristeći pritom zabranjena oružja i kršeći ratna prava i običaje.
-Dobra Večer, patnički narode!
Velike su tvoje boli, patnje i stradavanja samo zato što želiš biti vjeran istini i pravdi; samo zato što želiš biti slobodan i svoj na svome. Ti, narode moj, bivaš na svakovrsne načine zlostavljan, ponižavan, prognan i ubijan. U ovim teškim danima tvoja je bol ogromna i duboka. U ovom ratu, u ovoj mržnji, naš neprijatelj je opsjednut đavolskim namjerama. Njemu ništa nije sveto, osim njegove, umišljeno-bahate veličine. Taj bezdušni neprijatelj ima jedno jedino uporište u razornom i ubojitom oružju. Svi to već vidimo i od svega toga užasne posljedice snosimo. Neprijatelju smeta sve što je hrvatsko i katoličko, on bi htio na našoj pradjedovskoj baštini graditi za sebe i naseljavati isključivo svoje (...)
27. listopada 1991.g
-(…)Na početku ovog dana usmjerimo svoje misli prema onome što je pred nama. Tijekom ovih logoraških dana mi se pitamo: Koliko dugo ćemo moći još izdržati?? (…) Neprijatelj je mislio da će nas brzo slomiti, protjerati, a ostatak zauvijek pokoriti. Od svjetskih osvajača i porobljivača naš neprijatelj je prihvatio samo ono najbezdušnije, najzvjerskije.(…)
29. listopada 1991.g.
-(…)Gospodine, na kraju ovog dana već smo umorni. U ovo gluho doba noći ja glasno govorim: Ne moram ja živjeti, ali onaj tko sve ovo preživi sigurno će živjet u slobodi. Ove neizvjesne večeri, o Bože, primi molitve svoga naroda za sve one koji ne mogu mirno zaspati, za one koji moraju bdjeti i budno paziti da se neprijatelji našem Gradu više ne primiču. Primi naše molitve za one koji bdiju u bolnicama, za bolesne i žalosne, za liječnike i bolničko osoblje. Molimo te, o Bože, i za one koji već peku kruh da ga ujutro mogu jesti svi onik koji ove strahote prežive. Bože, budi i nadalje temelj naše vjere i nade.
29.listopada 1991.g.
-(…) O Bože, ti pamtiš ubojstva koja su do sada počinili. Ti ne možeš zaboraviti plač i jauk hrvatskog naroda. Bože! Kada će prestati teror kojeg proživljavamo? Ne daju nam svjetlo, vodu i odgovarajuću hranu.(…)
30. listopada 1991.g.
-(…) Današnji dan će ostati u neizbrisivoj uspomeni svim Dubrovčanima i čitavoj Hrvatskoj. Na današnji dan osjetila se duboka ljudska i hrvatska povezanost. Čitava naša domovina nije imala mira dok nije pronašla civilizacijsko-ljudski proboj okupatorske blokade Dubrovnika. Naše hrvatsko srce je zaigralo. Suze radosnice i zahvalnice klizile su niz naša nedovoljno umivena lica. Lijepo je i ugodno zajednički ići prema potpunoj slobodi. Na dočeku ˝ konvoja solidarnosti˝, na tom očitovanju naše hrvatske povezanosti, posramljena je bahatost osvajača i porobljivača.(…)
31. listopada 1991.
-(…) Razmišljanje o smrti nama nije daleka tema. Smrt je ovih dana bila tu među nama prisutna. Bili smo duboko potreseni sa smrtima tolikih muževa i mladića, koji su žrtvovali svoje živote da bismo mogli nastaviti živjeti u pravednijem, čovjeku dostojnijem načinu življenja. Dok smo prisustvovali sprovodima tih naših hrabrih branitelja, kao i djece staraca, bolesnika i drugih žrtava neprijatelja, bili smo duboko potreseni. Plakali smo nad smrću tih muževa i mladića, tih napadnutih ljudi, čiju su smrt prouzročili zakleti neprijatelji hrvatskog naroda.
Bože, Gospodaru života i smrti! Molimo te da se ne izgubi ništa od onoga zbog čega su branitelji Dubrovnika i naše domovine Hrvatske svoje živote žrtvovali. Neka te žrtve pridonose potpunoj slobodi. Daj i nama hrabrosti i odvažnosti sda i mi, ako ustreba, damo svoje živote za sretniju budućnost onima kojima trebamo osigurati slobodan i čovjeka dostojan život.(…)
1. studenog 1991.g.
-(…)Patnje Dubrovčana i čitavog hrvatskog naroda tako su narasle da se svojom težinom pretvaraju u krik bola i zova za spasom. S pravom očekujemo pomoć od Boga i svijeta. Svjedoci smo stvaranja temelja za novu Europu u kojoj više ne bi smjelo biti osvajačkih despota i tiranina.(…)
3. studenog 1991.g.
-Cijenjeni čitatelji, pođite na youtube, upišite Dubrovnik war 1991, pogledajte te snimke, sjetite se tih za narod teških, za domovinu odlučujućih vrjemena, poslušajte pjesme iz tog vremena (Bože čuvaj Hrvatsku, Moja Domovina, Od stoljeća sedmog, Stop the war in Croatia) i ne sramite se pustiti suzu, ja sam se isplakao dok sam napisao ovaj post. Gdje ste vi bili tih dana, što ste vi osjećali tada, što danas osjećate, sa kakvim se uspomenama sjećate na ta vrjemena, napišite mi vaša razmišljanja i opišite vaše osjećaje, podijelite to sa svima, nek svi znaju i nek svi čuju, neka se istina o našoj povijesti i našim sudbinama i patnjama pišu u Hrvatskoj, a ne u Haagu ili Beogradu, Da SE NE ZABORAVI…………
-Posebno se zahvaljujem na suradnji blogu http://photoforum.blog.hr/ . Na tom blogu možete pogledati slike uništavanja Dubrovnika 6.12. 1991. koje je nekoliko sekundi prije nego što je , pogođen gelerom od neprijateljske granate, preminuo snimio mladi dubrovački fotograf Pavo Urban. Pokoj mu duši.
