Miastenia Gravis
07.01.2008., ponedjeljak
Lomi, gazi...
|
Ne mogu se ne osvrnuti, kao osoba, pogotovo kao mijasteničarka, na nešto što osobno smatram sramotom, što od strane grada, što od vlasnika zemljišta. Sjećate se Badnjeg jutra? Vjerujem da se sjećate, pogotovo oni koji su morali to jutro ikamo ići, pješice. Cijeli grad veliko klizalište. Ceste su ubrzo posipali ledom i nastoji što brže srediti. Nogostupe je doista rijetko tko uopće pogledao. Osim samih pješaka. Gomile i gomile ljudi tog je jutra posjetilo Traumatološku - prijelomi, uganuća, lagani potresi mozga, čak i hospitalizacija. Tog jutra, hvala Bogu, nisam morala nikamo. Išao je moj dragi obaviti par sitnica.Izašao je iz ulaza i jedva spriječio pad. Pomislio je da je tako samo pred zgradom, jer ovdje valjda nikada nisu posipali led, no, kamo god išao, sve se caklilo. Sve pješačke zone su ostavljene zaleđene. Čak i navečer je preveliki broj nogostupa ostavljen u ledu, ljudi su i dalje lomili kosti. A vlasnici i odgovorni ionako voze aute, pa ne vide potrebu ni smisao brige za pješake (kao uostalom uvijek, no to nije tema). Ove nedjelje, poslijepodne, išli smo do moje sestre, naravno, pješice. Izašli iz ulaza i zadovoljno shvatili da je barem jedan maleni dio posoljen i siguran za hodanje. Putem do autobusne stanice, koja je jedva 5-10 minuta udaljena, jedva sam hodala. Znate kako izgledaju ljudi koji po prvi puta u životu stanu u klizaljkama na led? Pretrgaju se pokušavajući samo stajati uspravno na mjestu (ali svejedno padnu tisuću puta). Tako sam ja izgledala. Dragi je muku mučio održavajući samoga sebe, a još k tome morao je mene čvrsto držati. I opet bez njega ne bih uspjela. Sa svake strane ceste jedni od najprometnijih nogostupa u potpunom ledu! Oboje smo hodali k'o po jajma, ali, zbog mene je hodanje do stanice trajalo dobrih 25 minuta! Stariji ljudi su prolazili, nesigurno i sa strahom na licima, mladi ljudi su hodali nesigurno, uglavnom ljuti na taj led i klizanje, djeca su se, naravno, nasmijana klizala i vriskala od uživancije, barem do prvog opakijeg pada. Na stanicu sam došla, cijelim tijelom drhteći i velikim naporom nastojeći sada uopće stajati. Istovremeno crvena k'o paprika zbog, za moje tijelo, prevelikog napora i iscrpljenja, ali i blijeda od muke. Barem na stanici nije bilo leda. Jedva sam čekala ući u autobus, sjesti i malo istegnuti sad već prenapete, a opet preopuštene slabe i drhtave mišiće. Vožnja traje dovoljno da pokušam malo doći sebi. I jesam. Stigavši na odredište, izašli smo iz autobusa i shvatili da niti tamo ni jedan nogostup nije posut solju. I opet, dragi je nastojao istovremeno mene pridržavati što čvršće, i sebe održavati da ne proklizne (da je on pao, moja motorika, usporena do bola, spriječila bi me da na vrijeme reagiram pa bi oboje zviznuli k'o pokošeni). Nekako smo se dogegali, točnije, dragi nas je oboje dogegao do ulaza kod moje sestre. Ušli smo unutra, dragi sad već umoran od nošenja dva tijela po ledu, ja drhteći k'o prut i hvatajući zrak. Narednih pola sata nisam htjela sjesti, jer iz iskustva znam da bih tada zeznula samu sebe i sve bi postalo još teže, pa sam stajala, lagano prebacujući težište s jedne na drugu nogu, izvodeći one vježbe istezanja i opuštanja nožnih mišića. Iako znam da, ustvari, ne pišem ništa novo, jer svake godine kada se zaledi tlo, ponavlja se jedna te ista stvar - ceste se nastoje što prije posoliti i pružiti sigurnost vozačima, ali nogostupi u velikom broju ostaju zanemareni i zaleđeni. Pa tko prođe bez ozljede, svaka mu čast. Ipak, pomalo je novo, jer svi samo mumljaju u vlastite brade, bune se jedni drugima, ali ustvari šute i trpe cijelu situaciju. E, pa, meni je dosta! Zašto svake godine kada se tlo iole zaledi, moram dobro razmisliti trebam li doista izlaziti ili ipak mogu odgoditi, zašto moram razmišljati hoću li uspjeti proći bez pada i lomova...? Zašto su SVI pješaci prepušteni snalaženju i čistoj vlastitoj sreći? Zar je gradu, vlasnicima zemljišta gdje se nalaze gomile nogostupa, doista toliko teško posoliti nogostupe i nastojati osigurati pješacima sigurnost? S obzirom na opće prihvaćenu kulturu prometa, očito je... Dakle, koga briga za ljude bez auta, nek' se lome po ledu, koga briga za prednost pješaka na zebri bez signalizacije, potepi ih i pobjegni u Tajland liječiti svoj stres (ha, ha, ha), ili, još bolje, potepi pješake i još izađi iz auta i *ebi im sve po spisku što su ti nanijeli štetu na autu... Blagoslovljena kultura Hrvatske!!! |
