Miastenia Gravis
15.10.2007., ponedjeljak
Stagnacija = frustracija
|
Pročitah komentar da bih vjerojatno trebala unijeni novi post. I, osoba je u pravu. Iako, teško je unositi nešto novo, dok se ništa novo ne događa. Potpuna stagnacija. Koja traje već duže od jednog desetljeća. Institucije sa mnom igraju ping-pong, nitko nije nadležan (pa ni oni čija rješenja imam uredno spremljena i čuvana), nitko ništa o tome ne zna (?! - da, kako da ne!  ) , svi svaljuju sve jedni na druge...Kad bi mi barem netko stručan i upoznat sa zakonima (ondašnjim kao i sadašnjim) pružio pomoć, savjet... Na žalost, savjeti koštaju, a mi glavu razbijamo kako se nahraniti.  A sada, s obzirom na predstojeće izbore, najbolja je šansa negdje nekoga pritisnuti. Sada bi se možda čak nešto i pokrenulo, a možda čak i konačno razriješilo. Kome se više obratiti?  Prava osoba s posebnim potrebama, invalida, sve se to ignorira, odugovlači, navlači... Da ne spominjem neinformiranost ljudi kojima ta prava pripadaju. Ne krivim njih, krivim državu. Trebali bi se brinuti za svoje građane, kvalitetu njihova života, no to ih uopće ne zanima.  I opet ćemo se svi naslušati svakakvih obećanja i divnih stvari, kao da će nam ostvariti sve snove; i čim sve prođe, sve pada u zaborav, a u prvi plan opet ulazi "mi bi veće saborske plaće, povećajmo poreze, povećajmo cijenu kruha" - bitno je napuniti svoje džepove, zbrinuti svoje voljene, a ostale tko šiša? Bolesni? Pa oni nas samo koštaju, šta bi tek bilo da im doista damo zakonski garantirana prava?! Hajdemo radije skinuti još lijekova sa liste, povećati im cijene..  Eto nam produkta 200 obitelji... Samo su sada u tu strukturu uključene i obitelji svih onih koji bezdušno sjede u svojim stolcima, igraju solitaire na računalu, prepucavaju se kao djeca u vrtiću i dobivaju basnoslavne plaće čak i 6 mjeseci nakon odlaska u mirovinu... Demokracija, zar ne?  |
