Motovun film festival - majice dobrote

...do prve projekcije ostalo je još šesnaest sati. S odbrojavanjem dana gotovo je. Sutra upadamo u motovunski žrvanj, pet dana i pet noći poznatog ludila.
Istvan Szabo stigao je. Mira Banjac također. Gotovo svi članovi ekipe već su tu. Za sat vremena imamo sastanak cjelokupne ekipe festivala - sto sedamdeset ljudi. Dvjesto gostiju. Stotrideset novinara.
Sve ovo ekipa festivala treba iznijeti na svojim leđima. Čeka nas ozbiljan posao. Blogiranje o festivalu prepuštamo stoga drugima - čitajte impresije naših službenih blogera, koje smo odabrali na natječaju, i sve ostale koji budu imali volje s vama podijeliti doživaljaje s brda filmova. Mi iz ekipe možda se oglasimo na kraju, kad frka prođe, i još jednom s vama podijelimo zabavne sitnice koje su se događale iza kulisa. Ali sada - sorry, društvo, nema se više vremena. Stoga ovaj blog svečano proglašavamo zatvorenim.

Četvrtak navečer, beton Maksimirske neljudski usijan. Čini se kao da hodamo po pegli, kao da netko na nama pravi eksperimente (tipa - netko gleda odozgor i kaže: da vidimo kako će homo sapiensi reagirati ako još malo podignemo temperaturu...)
U takvim okolnostima, Matko pakira čitav ured u jedan kamion. Filmovi, kablovi, kompjuteri, reflektori... sve što posjedujemo, sve što smo unajmili. Sve ide u Motovun. Rajko, Davorka i scenografi već su tamo. Kamion je krenuo u petak u pet. Igor samo što nije. U subotu će i posljednji Mohikanci iz Maksimirske preseliti u Motovun.
LJudi, došao je trenutak istine: sve što smo radili od rujna prošle godine, sada će proći ili pasti. Ili će vam se festival svidjeti, ili ćete nas popljuvati. Ili sa štitom, ili na njemu.
Prognoza ne zvuči loše: pet dana sunca, s temperaturama oko 30. Mala mogućnost pljuskova.
Nema se više što čekati. Spremajte se i idemo.

MAKROBIOTIČKI DORUČAK Ovo je krepki doručak koji je festivalska ekipa svladala u subotu, 14.7. Skladna kombinacija špeka, kulena i domaćih kobasica (u ured uglavnom dopremila Ana). Kalorijska vrijednost - neograničena. Kao da u uredu rade orači ili radnici u brodogradilištu. Kaj je - je: zadnjih se dana puno trošimo, pa prehrana puca od KJ-a. Ludilo nam traje od jutra do mraka. Festival ulazi u svoju zeznutu fazu, kada sve zamisli, koje smo mjesecima taložili i spremali, treba izgurati na mišiće.



KAKO ŠARMIRATI ŽIRI Mlada dama koja sjedi s Rajkom zove Ana i njezin je posao brinuti o članovima žirija. Ove godine rušimo rekorde - pet žirija, šesnaest članova. Nikada nismo imali toliko. Rajko povjerava Ani sve male trikove koji mogu učiniti da se žiri osjeća dobro i zbrinuto. Ipak su oni ljudi od kojih se očekuje da pogledaju jednu prilično zahtjevnu količinu filmova u kratkom vremenu, pa ih moramo tetošiti.



STELA JEDE SLADOLED Stelu posljednjih dana mogu razveseliti neobične stvari: kad dobije vijest da je neki paket ukrcan na DHL-ov brod u Napulju, raduje se kao da je dobila zgoditak na lotu. Stela je nadležna da svi filmovi stignu u Motovun na broju i na vrijeme. Zezuta je to stvar, jer se i boljim festivalima nerijetko događa da filmovi na svojim čudnim putevima širom svijeta neočekivano zapnu na nekoj stanici. Zato se ljudi koji brinu o dolasku filmova noću bude u znoju lica svoga, u morama strahujući da je film zakasnio na otpremu u Buinos Airesu ili Helsinkiju.
Usput, kako komentari na ovom blogu ukazuju da je Stela među stalnim posjetiteljima stekla deklarirane obožavatelje, nadamo se da će takvi cijeniti ovu sliku sa sladoledom.



REBER OTPUHUJE Dizajner Reber dovršava letke, razglednice, signalizaciju, panoe, jelovnike, telope, animacije, a svi dobro znamo da kompjutori i monitori emitiraju dodatnu toplinu na ionako dovoljno toplih 37-38 stupnjeva celzijusa. Reber se već danima i tjednima ne miče od kompjutora. Zato Reber otpuhuje i nije mu lako.



ZAUSTAVITE REUTERS Đurđica se također bori s rekordima - ona vodi press centar, akreditira novinare, vodi komunikaciju s javnošću i sve srodne poslove. Broj novinara već je odavno nadmašio uobičajenih sto dvadeset, a zakašnjeli padobranci i dalje zovu, premda je rok za akreditacije odavno prošao. Bit će veselo u našem malom press centru.



LJUDI NA RUBU ŽIVČANOG SLOMA Broj festivalskih gostiju ozbiljno se približava brojci od 200. Nikada ih nije bilo toliko. Motovun, s druge strane, i dalje ima jedan jedini hotel od 30 soba. To je jednadžba koju rješava naš ured za goste - kako svakome osigurati krevet i tuš? Festival je, kao što vas već tjednima neprekidno uvjeravamo, iznimno težak i stresan posao, a ured za goste tu svakako prednjači. U prošlosti, bilo je u hospitalitiju (lijepa domaća riječ kojom u festivalskom slengu zovemo ured za goste) i suza i svakovrsin pucanja, jer najteže je biti dobar domaćin. Tanja i Alen još se drže.



LUJO SPI Ovo je Lujo, jedan od uredskih životinja. Udobno se smjestio na podu koji u našem podrumu ugodno hladi. Knjigu mu je među šape ugurala Lada - čisto sumnjamo da je Lujo čitao prije spavanja. Knjiga se, inače, zove Motovun - knjiga postanka i to je jedna šašava svaštara koja govori sve što se ikada trebalo znati o MFF-u. Neskromno, ali toplo preporučamo. Nabavit je možete u Motovunu, u festivalskom dućanu.

Stigle nam nagrade za ovu godinu. Cak ih je donio još polovinom prošlog tjedna. U odnosu na ranije godine, smanjili smo ih na pola veličine. Do prošle smo godine imali OGROMNE željezne statue, koje lijepo izgledaju kada ih čovjek podigne na pozornici, ali postaju ozbiljan problem kad ih treba unijeti u avion. Zato smo zamolili Caka (punim imenom Nedjeljko Mikac, likovni umjetnik iz Zagreba) da ih smanji na razumnu mjeru. Marija drži rezultat.

Marija je apsolutno zaslužila nagradu, jer se prošlog tjedna upisala na studij produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U uredu je zbog njezinog prijemnog vladalo prilično uzbuđenje. Kad je sve sretno prošlo, donijela je veliku kutiju kolača.

Nagradu je zaslužio i Matko, također student produkcije, koji će za koji mjesec postati tata. Unatoč tome što je do grla u pripemama za doček prinove (jučer su postavili parkete), ne odustaje od festivala, i dalje je s nama. Matko se igra s prošlogodišnjim modelom, glomaznom nagradom kakve smo dijelili sve ove godine. Pa usporedite.
...velike ili male, glomazne ili decentne, sve te nagrade, nakon nekog vremena, završe na nekoj najdoljnjoj polici, na tavanu ili u špajzi. Vesele kad ih dobiješ, da bi ubrzo postale krupni otpad. To je život.

Ozbiljniji meteorolozi vele da se dugo-dugoročne prognoze vremena uglavnom mogu okačiti mačku o rep. Toliko o pouzdanosti. Smislenije je, vele, ravnati se po bakinom išijasu (to je ono kad prije kiše trga u kostima), nego li po internet-portalima koji prognoziraju vrijeme za sljedećih deset dana. No, kako bilo: mi - tj. festival - ušli smo u zonu dugoročnih prognoza. Kad odete na bilo koji meteorološki portal, u prognozi za deset dana vidjet ćete kako nam je grah pao za prva dva festivalska dana.

Koliko god znamo da od toga nema prevelike pouzdanosti, svaki dan po nekoliko puta pretražujemo različite prognostičke stranice, u nadi da ćemo u kristalnoj kugli vidjeti sudbinu. Kako se festival bude bližio, zabrinutost za vrijeme poprimit će opsesivne razmjere. Svatko bi od nas bio spreman mijenjati tri mjeseca neprekidne kiše za pet sunčanih dana od 23. do 27. Jedna dosadnija ciklona može uništiti naše cjelogodišnje napore. Iz naše kože, čovjek zna kako je poljoprivrednicima... Nemojmo maljati vraga po zidu, rekli bi u Zagrebu...

Ovo je lavabo u minijaturnoj kuhinji ureda, zatečen u subotu, 14/7 u rane jutarnje sate. Ovo je slika moralnog i higijenskog rasula ekipe festivala. Treba li ovome išta dodati osim - ccccccc!!!


tlocrt nereda

Ovo je Tanja, ko-voditeljica službe za goste (u slangu ekipe: hospitality). Tanja je, uskoro će to biti očito, oboljela od poznate festivalske bolesti: njezini simptomi su da vam se čini kako nema života izvan festivalskog ureda i kako je ekipa sastavljena od samih najboljih ljudi na svijetu. U takvom raspoloženju, Tanja nam piše:


Već je na ovom blogu opisano kako hostility (ups, pardon, hospitality) tim provodi radni dan i ne bih se tu dulje zadržavala.
Ali voljela bih čitateljima ponuditi kratki opis ljudi s kojima radim, jednostavno zato da dobijete jasniju sliku o ovim prekrasnim i prešašavim ljudima.
Jer, morate razumjeti, oni su pravi razlog zbog čega vrijedi mučiti se oko svega ovoga, pravi razlog zašto je pripremanje festivala najbolji posao na svijetu!

Dakle, abecednim redom:

ALEN – festivalski kušač hrane, može zaspat na svakoj površini i pojest najčudnije kombinacije

DAVORKA – prvi glas motovunskih radio valova, naša „motorola“, prva dolazi u ured i zadnja odlazi, ima zarazan smijeh

ĐURĐICA – čim uđe u ured, obavezno se posvađa s laptopom, najdraži su joj akreditirani novinari Modre laste i Smiba

IGOR – ljubitelj sretnih filmova, nesuđeni milijunaš

INES – zlatno srce festivala, uvijek se brine o drugima bilo da hrani gladne ili nosi suđe onima koji ga nemaju...

KAMACH – vicomat i ljudsko lice naših kompjutora, obožava zajefrkavat preko skajpa

LADA – voli jesti gljuntu ocvirki, ima želudac lučkog radnika, grand master điberica, slaže nevjerojatnu klopu

MARIJA – uredska kraljica kiča (dijelimo prvo mjesto), ima 12 kila, a na festivalima se još dodatno prepolovi

MATKO – u zabludi da ne mora prati suđe jer se oženio… khm khm khm…, premda se doista i izvukao od pranja suđa...

MARKO G – po profesiji titler, ali mi znamo da je on testirani psihopata


Tanja s babuška olovkom, alatom od kojeg se ne razdvaja

MIRON – doktor od baze podataka, vrlo mirno podnosi moje histerične zahtjeve i izmjene

STELLA – voli talasat i spašavat životinje

ZDENKA – voli vikat (pogotovo kad igra pikšneri ili kuha maneštru), ali ne može bit glasnija od mene

VANJA – cura iz centra, da nije MFF-a, još Srbije ne bi vidjela, ali zato se već po Novom Sadu snalazi bolje od vojvođana!

BISKA – uredska tronoga mačka, trenutno na ljetovanju kod Stelle

KONAN – akreditirani pudl, ali vrlo muževan (doduše, boji se mačke…)

I još mnogi drugi, ovdje nespomenuti, ali zato ne manje voljeni....

POČELO MOTOVUNSKO OKUPLJANJE U PARKU RIBNJAK... požurite dok još stignete... podrobni izvještaj stiže kad se naspavamo.



Barbara lijepi plakate....



...u čast znamenitog festivalskog kampa, u Ribnjaku se postavaljaju šatori...



...zapravo, šatori se ne podižu sami. Podiže ih Zdenka...



...a maneštru će kuhati Lada, najbolja kuharica u MFF ekipi, a možda i na svijetu. Požurite, dok nismo sve pojeli.

PS. Kasniji razvoj događaja u Ribnjaku pokazao je da gornji tekst vrvi dezinformacijama. Maneštru je na kraju kuhala Zdenka, a Lada se samo šminkala u pregačici, što je dokaz da slava i najboljima ponekad udari u glavu. Premda i dalje stoji da je Lada najbolja kuharica na svijetu, Zdenka je sinoć imala veliki dan - maneštra je bila za prste polizat. Okupljeni su to i napravili, jer se pojelo apsolutno sve, a bio je to jedan poveći kotlić.
Fotografija nema. Nitko nije bio dovoljno pametan ponijeti foto-aparat. Eh.

Stigle su bijele majice. U čast tog događaja Alen je jutros stigao prvi u ured, donoseći vrući plijen. Svoju civilnu majicu momentalno je odbacio i obukao festivalsku. Prednja strana...



Možda se na ovoj fotografiji to najbolje ne vidi, ali na majici piše MOTOVUN MOVIE MOUNTAIN i nacrtano je naše brdo. Stranžnja strana...



Inače, jutros su u 10 već SVI bili u uredu, što je događaj koji se ne pamti. Očito, festival je prokleto blizu.

Odvrtimo film unatrag: prije nepuna dva tjedana ponosno smo izvijetili da je u podrumski ured Motovun Film Festivala stigla prva kutija od dvadesetak kilograma, šest kolutova namotane filmske vrpce. Stigao je prvi film koji će bit prikazan na festivalu. Stella je ponosno potpisala dostavnicu i tom je prilikom nastala ova fotografija: naša koordinatorica programa i uniformirani dehaelac, srdačni i nasmijani, kao da su političari


Već nakon nekoliko dana, brdo filmova počinje poprimati ozbiljnije obrise...



...da bi na jučerašnji dan, dvanaest dana prije noći tucanja u Motovunu (tako se zove program koji izvodimo umjesto otvaranja), brdo izraslo u neboder...




...a kako bismo dobili stvaran osjećaj kolike su te kutijetine, smjestimo pokraj njih ljude.



Da ne bismo stekli dojam da su Davorka i Matko samo manekeni, evo čime se oni trenutno bave: Matko završava krakte filmove koje ćemo prikazati u nekim... khm... malo svečanijim prilikama (ne treba sve odati prije vremena), uz to sa svih strana skuplja dijelove opreme, kompjutore, ekrane, praktikable, kablove i reflektore, vrijedno kao hrčak sve dovlači u ured - jer on je zadužen za seljenje u Motovun. Uskoro će se ovim kutijama priključiti još tri puta toliko filmskih kutija, pa još Matkove kutije i kutijetine... Ne samo brdo filmova, bit će to brdo svega i svačega, pun kamion - i za cca tjedan dana, dragi naši, našim se uredom neće moći hodati. Doslovno.
Ako Matko gradi brdo, Davorka skuplja vojsku. Stotinu i sedamdeset ljudi brojat će ekipa festivala. Davorka ima evidentirano svako ime, svaki telefonski broj, svi su uredno razvrstani po sektorima. Neki otkazuju, neki upadaju, dobre vijesti, loše vijesti, nove vijesti iz sata u sat... pa sad ti ostani normalan.


naše platno veliko kao kuća!

Sinoć se javio i Martin. Martin se preziva van Broekhoven, čovjek Nizozemac, još jedan je od veterana i prvoboraca MFF-a, radi s nama od prve godine, prvog dana. On i njegova tvrtka Open Lucht Bioscoop organiziraju projekcije. Fantastični ljudi, tih sedam neprimjetnih Nizozemaca: dogovoriš unaprijed što ćemo i kako ćemo - i možeš prestati misliti o projekcijama. Dakle, Martin javlja da sljedećeg petka u zoru kreću na put. Voze opremu - golema platna, projektore, ozvučenje - kamioni piče preko pola Europe, da bi negdje u subotu stigli u Motovun i odmah prionuli na postavljanje kina. Onda će dva dana raditi bez prekida, da bi u ponedjeljak u 10 krenula prva projekcija. Još jedanaest dana. Za vikend ostajemo jednoznamenkasti!

PS Za družinu u Zagrebu: danas, predstavljanje MFFa na Park in Zagreb Festivalu. Ribnjak, od 17, do sitnih noćnih sati. Dijelimo materijale i programe, odgovaramo na sva pitanja. Kuhamo maneštru. Dođite, dođite svakako. Upoznajte likove našeg nadreality showa uživo!

Ovo su ulazna vrata jednog poštenog, staromodnog kino kluba... na vratima grb iz vremena posljeratne obnove, na zidu drugovi Marx, Engels i Tito - to je dvorac od cca 15 kvadrata u kojem se smjestio kino-klub Novi Sad.
Kako nam je ove godine Vojvodina zemlja parnter (Vojvodina zemlja partner autonomne pokrajine Motovun, to je puno ime tog višestruko sumnjivog projekta), marljivi aktivisti kino-kluba pripremaju filmske žurnale.


Markovinović, Engels, Tito, Marx, Mirković

Redovitiji posjetitelji festivala znaju što su filmski žurnali - to su kratki, nekolikominutni filmovi, koji govore o temi festivala: kad je zamlja partener bila Dalmacija, govorili su o herojskoj akciji prenošenja bolske plaže u Motovun; kad je naša tema bio Beč, u tim je žurnalima jedan učeni profesor argumentirano objasnio da su baš svi simboli beča nastali u Motovunu. Sve te filmove možete vidjeti ovdje http://www.youtube.com/motovunfilmfestival


Rajko Grlić gleda radne verzije filmskih novosti, a Filipaš mu čuva leđa

E, tako i kinoklubaši udarnici Filip Markovinović i Goran Filipaš pripremaju prilično odvaljene filmske novosti koje pokazuju da su veze i sličnosti Motovuna i Vojvodine zapravo puno veće nego li bi se očekivalo... Nije još vrijeme da se puno otkriva, ali dovoljno je reći da smo pri kraju dugog puta. Mjesecima smo dogovarali i razgovarali na realaciji Amerika (Rajko Grlić), Novi Sad (Kino klub) i Zagreb (MFF Headquarters) i čini nam se - napokon našli pravi ton. Vidjet će se u Motovunu. Kamo stižu i kinoklubaši, koji su se, nakon dugog inzistiranja, izborili da im štab smjestimo u napuštenoj mesnici (!?!čudni afiniteti, slažemo se), odmah preko puta logie. Potražite ih tamo i kažete im kako vam se sviđa... A kako je do festivala ostalo još 12 dana, do tada ih možete potražiti na http://www.kinoklub.org/index_srp.htm

Nikola Žinić, zajedno sa svojim kreativnim kompanjonom Davorom Bruketom, jedan je - to i vrapci znaju - najboljih i najcjenjenijih dizajnera u zemlji (regiji, Europi...). U počecima Motovun Film Festivala, pa sve do njegovih zrelih godina, BiŽ bili su autori vizualnog identiteta, ljudi koji su svojim veseljem i zezanjem presudno pomogli oblikovati MFF onakvim kakav je danas. Onda nas je prije dvije godine život razdvojio, svatko je otišao za svojim poslovima, kako to već nerijetko biva... No, da ne plačemo. Javio se, dakle, Nikola:
>
> -----Original Message-----
> From: Nikola Zinic [mailto:]
> Sent: Monday, July 09, 2007 4:36 PM
> To: Igor
> Subject: Helo
>
> Ne znam da li si na ovoj mail adresi jos uvijek...ali da probam...
>
> Dakle...samo bi vam zazelio puno srece za ovogodisnji motovun...puno
> veselih lica I naravno puna kina...
>
> Super mi se svidja sve sto radite...od brda filmova do brda
> blogova...blog mi je posebno simpa I redovito ga posjecujem...
>
> Eto...samo da znas I puno pozdravi ekipu...
>
> nikola:))

On 7/9/07 4:45 PM, Igor wrote:

Vidim, ostarili smo, pa se furamo na patetiku :)
>
> Divno da si se javio
> Pisamce ide na blog, ako nemas nista protiv...
> I.
>

...stotinu ideja za nove postove, barem toliko fotografija, ali nema se, nema se, nema se vremena... imajte strpljenja, možda već sutra osvanu novi tekstovi. Dok čekate, turboekskluzivna vijest. U Novom Sadu sreli smo Bogdana Diklića, nultog i počasnog gosta Motovun Film Festivala (počasnog zato što je bio prvi gost koji je stigao na naš festival, i to 3 dana PRIJE početka prvoga... zato nultog). U godinama koje slijede, g. Diklić je u Motovun dolazio s filmovima, nastupao je sa svojim bandom (svira bubnjeve), predavao u Motovunskoj filmskoj školi - ukratko, on je kućni prijatelj festivala u punom smislu te riječi. E, pa Dik kaže da nam ove godine opet dolazi.



Inače, na meniju je bio džuveč, za koji su gg. Grlić i Diklić bili puni pohvala, dok se Mirković opredijelio za prilično nemaštovit izbor bečkog odreska, a gdja Sremac puno je hvalila juhu. Vrt pivnice Gusan - najtoplija preporuka.



A otkud mi u Novom Sadu i kakav je to uopće način da se skitamo po svijetu, umjesto da pripremamo festival - o tome u sljedećem, nadajmo se, vrlo skorom nastavku...

U Motovunu je najveća muka sa smještajem. Kad bi se tamo nekim čudom stvorio neki malo veći hotel, polovina problema festivalske organizacije bila bi rješena. Ako tome pribrojimo činjenicu da samo u ekipi festivala radi 170 ljudi kojima treba pronaći krevet i kupaonicu, jasno je da je u vrijeme festivala svaka soba popunjena. Članovi ekipe navikli su na pomalo vojničke uvjete smještaja - daleko je to od luksuza i komfora.



Žene koje razgovaraju s šeficom Zdenkom zovu se Željka i Lejla. Njihov je zadatak da osposobe kuću za smještaj ekipe. Okolnosti su nam, naime, išle na ruku. Ovog je proljeća iseljen motovunski starački dom, poveči prostor u kojem se može smjestiti do stotinu ljudi, kuća s velikom kuhinjom i prekrasnim vrtom. Tu ćemo udomiti festivalsku ekipu, tu će spavati, hraniti se i živjeti. Nije loše, puno je to bolje nego li prošlih godina, kad smo volontere smještali u napuštene urede tvornice Digitron... U odnosu na to, starački je dom smještaj s - dobro, nećemo pretjerati - tri zvjezdice.
Ali, kakav god bio, sobe ipak prilično podsjećaju na bolničke. Tu na scenu stupaju Željka i Lejla - one će dotjerati prostor, dati mu malo života i svježine.



Radna akcija osposobljavanja staračkog doma počinje sljedeći tjedan. Bit će to prvi puta uopće da ekipa dvadeset i nešto godišnjaka zaposjedne jednu takvu instituciju, najživahniji starački dom na svijetu.

Straga...


...sprijeda.


U uredu MFF-a tradicionalno vladaju žene. Muškarci su zaštićena manjina. Tako je to još od doba direktorovanja Olinke Vištice, kad se spolna strukutura opasno zaokrenula prema matrijarhatu.
Ured MFF-a ima cca 70 kvadrata rasporedjenih na tri sobe, hodnik, skladište i vece. Svaki dan ovdje radi nekih dvanaest ljudi. Pribrojimo li tome i vanjske suradnike /članove ekipe koji svoje poslove rade negdje drugdje/ koji neprekidno dolaze i odlaze, jasno je da kod nas nikada ni jedna stolica nije nezaposjednuta. Takva natrpanost tijela po jedinici prostora u pravilu rađa bliskost, ili pak nervozu. Mi smo još uvijek u fazi jedan.
Uz sve to, valja spomenuti da svaki dan stižu novi i novi filmovi, tiskani materijali, kutije, ovo i ono... Kuća nam se polako pretvara u skladište, po kojem je sve teže kretati se. Za koji dan, ispunjenost prostora ljudima i stvarima dosegnut će vrhunac. I tako sve dok Matko za desetak dana sve to ne potrpa u kamion i ne odveze za Motovun.

Ovo je frižider ureda Motovun Film Festivalam, pun kao brod. Vama možda ne izgleda da on simbolizira izobilje, vjerojatno ćete reći da ste vidjeli i punijih, ali po kriterijima našeg skromnog ureda, ovo je puno, puncato, nezapamćeno.
Ljudi su se potpuno predali festivalu, pa umjesto kod kuće žive u uredu. Malo fali da donesu četkice za zube. Umjesto da ručaju i večeraju kući, hrane se za radnim stolom. Što nas je više takvih, hladnjak je puniji.
Po stanju u frižideru jasno se razaznaje koja je faza organizacije festivala.
- Preko godine, kad u ured zalazi vrlo ograničeni broj ljudi, zijapi sablasno prazan, na opustošenim policama bude jedno jedino mlijeko za kavu
- Kako se festival približava, frižider se polako puni. Trenutno sadrži: dva načeta pakovanja pršuta, dva mlijeka za kavu, polovinu velike lubenice (Alen pronašao po povoljnoj cijeni, pa donirao ekipi), nekoliko vrsta piva i osvježavajućih napitaka, breskve i nektarine... a posebna atrakcija velika je plastična kutija (najgornja polica) PUNA kolača. Donio ih Tomo Vujnović, diretkor interne motovunske televizije, nakon što su članovi ekipe danima preko telefona plakali da su gladni. Tomo je čovjek meka srca i nakupovao doživotnu porciju kolača.
U starom uredu, prije nego li smo preselili, imali smo kauče. U predfestivalskom ludilu nerijetko se događalo da netko prespava u uredu - netko tko je procijenio da mu se za tih nekoliko sati sna ne ide do kuće. Sada više nemamo prikladnog ležaja, samo tvrde stolice, pa barem svi spavaju doma.
No, vratimo se frižideru. Prvak ureda po najčudnijoj prehrani spominjani je Alen - danas je, po nekom receptu iz novina, lubenicu nasjeckao na kockice, pa ih umiješao u jogurt. Svatko ima svoje perverzije. U obranu Alena, moramo reći da je ubrzo priznao kako eksperiment nije uspio.
Zdenka je najdosljednija u kuhanju - ona izbjegava dostave, ćevapčiće (HA! ć-č-ć!) i pizze i sama sjecka svoje salate. Mi ostali ovisni smo o dostavama - početkom mjeseca, dok su novčanici još u dobrom stanju, jedemo ribe. Kako mjesec odmiče, jelovnik je sve oskudniji. Kad zagusti, Stela danima ruča burek.
Prošlog su tjedna Matko i Alen s tržnice donijeli cijelo pile i salate i sve to složili na najveći uredski stol. O tom se ručku još priča s nostalgijom...

...evo kako će nam izgledati vikend:

Ljiljana, Bruno, Alen i Milka putuju za Motovun. Čeka ih stotinu malih poslova, i jedan krupni - počinju građevinski radovi. Rade se tuš-kabine i ostala infrastruktura kampa, moraju pronaći prikladnu lokaciju za kemijske vecee i kontejnere za smeće, tako da im kamioni mogu prilaziti, moraju prokopati kanale za odvod vode... Nije to najvažnije pitanje festivalske ogranizacije, ali eto - tek toliko, da se zna, da priprema festivala nije samo gledanje filmova. Netko mora obaviti i poslove za koje se rijetki otimaju...

Vanja, Igor i Rajko idu za Novi Sad. Posljednje pripreme za program VOJVODINA ZEMLJA PARTNER AUTONOMNE POKRAJNE MOTOVUN. Nakon devet mjeseci dogovaranja, osmišljanvanja i pripremanja i nakon 5 putovanja u Novi Sad, kraj se nazire Ovo je naš zadnji odlazak u Novi Sad... kad se vratimo, moći ćemo reći da je sve spremno.

Zvao Bruno Razum iz studija 24/7 i javlja da u nedjelju, nakon što se vratimo s puta, možemo doći vidjeti festivalsku špicu. U ured je ovog trenutka ušla Zdenka i donijela bedževe, friške ispod čekića. Još oko podneva stigli su festivalski bilteni i razglednice. Ratko je poslao dizajn majica, sutra idu u tisak... Plodovi našeg višemjesečnog rada padaju kao zrele kruške, jedan za drugim. Taj uzbudljivi period, u kojem ideje poprimaju materijalni oblik, kad prvi put možemo vidjeti i opipati ono što smo dugo smišljali i pripremali - to je razlog zašto ljudi vole ovaj posao.


Marija drži vrećicu s bedževima. Ima ih četiri vrste, četiri dizajna...



Ovako će izgledati majice za ekipu festivala - pet rješenja dizajna, za svaki dan po jedno. A ovako će izgledati leđa...

foto: Igor Zirojević

Dame i gospodo, ovo je Motovun!
277 m nadmorske visine, cca 500 stanovnika.
Stvari koje obližnji gradovi nemaju, a Motovun ima: benzinska pumpa, hotel, muška pjevačka klapa.
Stvari koje Motovun ima, a imaju i drugi: 1 samoposluživanje, nekoliko crkava, 1 pošta, dječji vrtić i škola, sve više novih trgovina za turiste (vina, maslinovo ulje) IDS i SDP u temperamentnoj borbi za mjesnu vlast.
Stvari koje nitko drugi nema: najljepši pogled na svijetu. Zalazak sunca nad Mirnom, za kojeg čovjek spoznaje zen, bitak i tao.
Stvari koje nitko, nitko drugi nema: najveći mali filmski festival.
Za 20 dana selimo tamo. Vi za dvadeset, a mi i prije. A Davorka se upravo vratila. Upoznajmo Davorku.
S Davorkinog monitora gleda vas njezino kumče (zaboravili smo pitati o spolu)...


S poklopca Davorkinog kompjutora (malo, ružičasto, u donjem lijevom kutu) gleda vas naljepnica PUNK'S NOT DEAD!, što svjedoči o njezinu donekle radikalnom muzičkom ukusu, koji nisu uspjeli ispeglati ni na Glazbenoj akademiji, koju pohađa. Davorka drži kompjutor, pokraj nje je Matko. Oboje su izvršni producenti festivala, ozbiljni mladi ljudi, obrazovani i marljivi, odgovorni studenti, na čijim leđima počiva velika odgovornost.



Davorka je, dakle, bila u Motovunu. I naravno, kao što to upravo biva, baš ona slučajno je naletjela onog dana kada se događao jedan od rijetkih koncerata u Motovunu. Baš ona, jer Davorka ne propušta koncerte.



Koncert se događa na gradskom trgu, gdje se za manje od tri tjedna diže naše osmometarsko platno i stiže osamsto i nešto stolica... Evo, dakle, kako to izgleda kad je u malom Motovunu veliki koncert.



Davorka je u Motovunu bila s Darijom, združenim su snagama spremale naš mali ured, koji nitko nije taknuo od prošlog festivala. Teško je bilo kretati se kroz omanje planine nabacanih stvari. Šteta, doista šteta što nisu fotografirale zatečeno stanje, jer bez te fotografije nije jasno koliki im je trud trebao da ured dovedu do ovoga...



U subotu navečer, Davorka se javila ovim mailom:

draga ekipo!

sta da vam kazem, osim da je tu naravno prekrasno. sjedimo premorene kod klaudija, pijemo pive i slusamo zagrebacke punkere i motovunske hip hopere... udruga mladim danas ima svoje sluzbeno otvaranje, koncert, dobili su prostor, uredili su onu prostoriju di mi buksamo kopije i sve je pet ovde na nasem brdu.. jedino nam fale tri propelera s nase lijeve strane, da bi pogled na mirnu bio potpun. pojeli smo manestru, a i tost kod klaudija i jos sutra idemo u djir po gradu, cekiranje kljucnih lokacija i provjeru motorola! sve vise mirise na festival, a ured blista nakon visesatnog ribanja, usisavanja, glancanja i iznosenja ovecih kolicina smeca u kontejnere...

eto toliko od nas za sada, vidimo se u ponedjeljak u maksimirskoj, a do tada stojte mi dobro i pijte jos bolje!

zivijo punk. zivijo motovun.

darija i davorka

Davorku smo vidjeli, a ovo je Darija, ponosna u svježe očišćenom uredu. Darija se ekipi priključila prošle godine, kad je vodila skladište. Ove godine spremili smo joj specijalni tajni zadatak. Nitko ne smije znati koji.