Motovun film festival - majice dobrote

Zdenka je glavna producentica festivala, ona operativno vodi mnogoljudni festivalski organizam. Teško je posljednjih godina dosjetiti se festivala na kojem Zdenka nije radila - ima stotine utakmica u nogama i teško je izbaciti je iz takta. U poslu u kojem svatko ponekad paničari, Zdenka je hladna kao Doc Hollyday.
Ovo je kratki chat izmedju Igora i Zdenke ove nedjelje popodne...

[17:11:40] igor mirkovic says: heja! jesi li blizu?
[17:43:31] zdenka gold says: na izlasku iz stana, idem na neku kavu.
[17:43:43] zdenka gold says: reci mi brzo brzo!
[17:43:51] igor mirkovic says: samo me zanima ima li nasih plakata po gradu
[17:43:55] igor mirkovic says: znas li sto o tome?
[17:43:59] zdenka gold says: IMAAA!!!!!!

Znači, plakati su na ulicama, obratite pažnu!
Usput, legenda kaže da je Zdenka jedna od četvoro ljudi koji su sudjelovali u svim festivalima, od prvog 1999. do zadnjeg 2007. Uz nju, tim se ordenom zasluga za festival mogu pohvaliti Rajko Grlić, Igor Mirković i Arafat Selmani, službeni prodavač kokica Motovun Film Festivala. Pa kad već spominjemo prvoborce, red je istaknuti i Arafata. Njegova fotka je ispod.

Njegovo je ime Andrej Korovljev, u narodu znan kao Gedžo. Po zanimanju filmski redatelj. Jedan od doajena Motovun Film Festivala, u ekipi radio svakojake (pa i šljakerske) poslove, a njegov kreativni doprinos ogleda se u izboru kratkih filmova za selekciju Motovun On LIne (filmovi su već na našoj stranici http://www.motovunfilmfestival.com/index.php?page=e2&lang=hr&p=1 - možete ih pogledati). Andrej u ruci drži novopridošle filmove, DVDi stižu i stižu, playeri se užarili...
Trenutno ima frku u sektoru - rezultati on line glasanja KRAJNJE su čudni. Dok vi uživate u vikendu, naši web majstori grozničavo pokušavaju utvrditi kako su se dogodili neki iznenadni obratni, kad su ocjene nekih filmova preko noći padale i rasle kao da su na poludjeloj burzi... Ima i toga. Premda u sistemu postoji ograda koja onemogućuje višekratno glasanje s iste adrese, premda bi čovjek ovakav razvoj događaja prije očekivao na lakoglazbenom festivalu nego li među miroljubivim filmašima, nekako imamo dojam da je netko tu varao na kartama. Kako bilo, svakog ponedjeljka na našu stranicu stiže novi kontingent filmova, pratite ih i ocjenjujte, a naš će strogi i pravedni selektor učiniti da možebitni slučajevi lažiranja glasova ne utječu na konačni odabir. U ostalom, cilj je da vidite filmove, a sve drugo je zabava.

Filmaši slave prvu klapu, a mi, vrijedni mravi festivalske organizacije, prvu filmsku kopiju. Prvu kutiju sa šest golemih rola koja stigne u naše ruke. U petak, 29. 6. stigao je Panov Labirint. Vrijedni dostavljač DHL-a predao ga je koordinatorici Steli. Stela ga je pohranila na sigurno. Stela se, inače, noću budi zbog košmarnih snova da neki film nije stigao. To je glavni strah organizatora - da će film zapeti na nekoj carini, da ga neće moći ukrcati u pretovareni avion (to nam se događalo), da zbog nekog razloga neće stići na vrijeme. No, ne prepuštajmo se pesimizmu, valja nam misliti pozitivno... U tjednima koji slijede, kutije će dolaziti jedna za drugom.



Usput, prošloga tjedna jedan nas je mladi angažirani novinar pitao "Zašto Motovun Film Festival prikazuje filmove s DVD-a"? Zbuni takvo pitanje čovjeka, pogotovo ako radi za festival koji ulaže nekoliko desetaka tisuća eura u najam projektora i platna koji stižu iz Nizozemske, pa još puno desetaka tisuća kuna u dopremu filmskih vrpci sa svih strana svijeta (svaka kopija teži oko 20 kilograma, sve putuju avionom, pa vi računajte...). Mi uložimo čitavo malo bogatstvo da bi projekcije bile najbolje moguće, a čovjek, eto, raspolaže pouzdanim informacijama da mi, zapravo, puštamo DVD-e. Nadamo se da je ova fotka uvjerljivi dokaz da će barem Panov Labirint biti prikazan sa filmske vrpce. Ali, pustimo mi mlade angažirane novinare, navikli smo mi na svašta od njih... glavno da je nama film stigao živ i zdrav.

Na slici ispod su Alen i Tanja, voditelji festivalskog ureda za goste. Alen kaže da mu se sve dogodilo slučajno: po struci je biolog, u festivalsku ekipu upao je bez ozbiljnih namjera. Bilo je to prije tri godine. Od tada, marljivo radi za raznorazne festivale, sve odgovornije i odgovornije poslove, putuje po stranim festivalima, planira pokretanje novog ... Biologija je, kao što vidimo, puno izgubila.



OVO JE ALENOV POST:
Zadnjih nekoliko dana cijeli ured kao da je poludio, a posebno dvojac Tanja & Alen (Tupko i Glupko), koji redovno ostaje zadnji u našem malom podrumu, zajedno sa našom motorolom Davorkom. Naš prosječan dan izgleda otprilike ovako: ujutro, puni elana, dolazimo u ured, još malo mamurni od cuge večer prije u kafiću preko puta i odmah palimo kompjuter, čitamo mailove... gosti pišu sa svih strana svijeta, svatko sa svojim planovima i željama koje mi nastojimo ispuniti tako da svi budu sretni i zadovoljni. Zatim krećemo u lov na goste koji nam još vise: kumimo, molimo, obećavamo im brda i doline, laskamo im na njihovim materinjim jezicima. Dok nestrpljivo čekamo odgovore, stresemo se svaki put kad zazvoni novi mail. Tad shvatimo da smo dobili neki junk, najčešće ponudu za viagru i slične lijekove. Popodnevni sati stignu a da se nisi ni okrenuo. Lagano se gube živci, Tanja me gađa papirima jer joj je nestala njena omiljena kemijska olovka zvana BABUŠKA, druga me kolegica (ime ćemo zadržati u tajnosti) šokira opscenim porukama na skypeu, tu negdje krenemo crtati po rajčicama, puštati naslovnu pjesmu iz legendarnih HIHOTIĆA...pjevaju se parole tipa 'Kad se male ruke slože'... ukratko šire se pozitivne vibracije.

Tanja i ja smo podijeljeni oko posla i gostiju – svatko od nas dvoje ima 'svoje' goste s kojima komunicira: neke jako drage, neke koji nas malo više muče... Tanja se malo više bavi smještajem i zavođenjem putem telefona, ja malo više dopisivanjem i avionskim kartama... a te karte su posebna priča koja odnosi hrpu vremena. Tražiš letove, ne možeš naći što želiš. Nađeš što želiš, a gost to ne želi. Tražiš dalje, kupio bi je al ne možeš jer ti se zablokira kompjuter. Kupiš je napokon, kreneš na sljedeću, ne možeš naći direktan let. Nađeš ponovo pa ustanoviš da ne možeš platiti kreditnom karticom koju imaš. Tad si već lud od vremenskih zona, aerodroma, raznih datuma i sati, najradije bi kreditnom karticom prerezao žile, ili sebi ili Tanji... okrenem se prema njoj a Tanja već vrišti zbog svojih zaduženja, prestaje sa radom i od očaja počinje preslagivati police po uredu... Tad shvatiš da je već večer, možda bolje reći noć, ostajemo sami... Davorka prelistava slike iz Motovunske povijesti...nalazimo se na njima kad smo bili mlađi i mršaviji i bez sijedih dlaka na glavi...brige u nama polako nestaju dok gledamo te slike, količina nervoze se smanjuje, lagano počinjemo uranjat u to da je festival sada, osmijeh na licima postaje sve veći, a u mislima trčimo po Motovunu, deremo se u motorole, lovamo goste i spavamo 3 sata dnevno...al jedva čekamo... još 24 dana...

Zaključavamo ured, i puni nostalgije OPET završavamo u kafiću preko puta...

autor multipraktik Alen

Alen je napisao blog, ali ćemo ga zbog tehničkih problema objaviti tek popodne. Dok kratite vrijeme čekajući, gledajte njegovu fotografiju. Nazdravlja s Tanjom. Jučer se tulumarilo do sitnih sati. Sve uredske zalihe pive pukle su. Frižider je opet prazan.

...izrastao je jutros na tastaturi Mirkovićeva kompjutora. Nepoznat netko nalijepio mu je oči i nacrtao usta. Eto.

Ljudi, stvar postaje ozbiljna. U četvrtak oko podneva stigle su ulaznice. Još vruće, izravno iz tiskare. U ponedjeljak kreću u pretprodaju. Prokleto jasan znak da festival - eto, samo što nije.
Ovo se ponavlja iz godine u godinu. Brdo ulaznica raširi se po podu, razvrsta po projekcijama, pa se onda na svaku ulaznicu utisne suhi žig. Prokleto dosadan posao. Oko 20 000 ulaznica, pa vi zamislite...



Ines (dama u roza majici) jedina točno zna koliko ima ulaznica - kod nje ove procjene "oko 20 000" jednostavno ne prolaze. Ines je naša šefica prodaje. Ines je zastrašujuće precizna. Evo kako ona rezonira: kako je bilo izvjesno da će se ovaj dosadni posao odvijati u cajtnotu (ulaznice hitno moraju na prodajna mjesta, već su trebale krenuti, brzo, brzo...), ona je izračunala: budu li dvije osobe žigosale tri po tri ulaznice sa dva žiga, zbrojila je, sve će karte za večernje projekciju biti obrađene za četiri i pol sata. Ona ovakve sablasne računice izgovara potpuno mirno, a mi ostali, koji u metežu priprema jedva znamo tko nam glavu nosi, pomalo smo prestrašeni njezinom sposobnošću da sve lijepo i mirno izračuna i predvidi.



I doista, četiri sata i deset minuta trebalo je da ulaznice budu spremne za slanje. Ovih dvadeset prijevremenih minuta zacijelo se može zahvaliti Steli, koordinatorici programa, koja se priključila pečatiranju i tako ubrzala završnicu. Steli je, naime, otkazao kompjutor. Baš sada, kada treba koordinirati dolaske i odlaske pedesetak filmskih vrpci, koje u Motovun stižu sa svih strana velikog svijeta. Sve što je Stela mjesecima pripremala pohranjeno je u tom kompjutoru, a sprava krepava kad je čovjek najviše treba... monitor titra, slika blijedi, i pitanje je dana kada će jadnik potpuno ispustiti dušu. U znak protesta prema opakoj sudbini, opravdano ljutita na cijeli svijet, kao da želi zorno pokazati u kakvoj je situaciji, Stela je sjela na pod i bacila se na monotoni posao.

Ines kaže da je za pečatiranje ostalo još točno 13 600 ulaznica (340 blokova po 40...). Ali, s time nema žurbe, jer najvažnije smo odradili. Hej, ulaznice su odaslane u svijet! Na prodajna mjesta u Osijeku, Rijeci, Splitu, Zadru i Zagrebu! Od ponedjeljka ih možete kupovati.

...htjela sam to jos jucer napisati, ali nisam stigla...
citaj i radi s tim sto hoces, rekao si da pisemo, pa ja pisem, vec kad ne radim :)
ionak sam se najvise ja navukla na blog :D
voajerka
ciaos.
L.

O FOTOGRAFIJAMA: ovo je ured MFF-a u utorak, 26.6. Na podu sjedi Marko G., ministar u Ministarstvu titlova, sef prevodilačke službe festivala, sushi majstor. Fotke snimio Rajko G.
ATTACHMENT:
Svratim ja tako jučer u ured, potaknuta Igorovim napisom da me tamo odavna nema. A i da vidim marljivce, kad već ne mogu sudjelovati u samim pripremama ove godine. Kad tamo, ljudi moji, ludilo. Pomalo sam od prošle godine zaboravila na što liči MFF ured mjesec dana prije festivala. Ministar titlova, Marko G. najbolje je ocrtao situaciju, predvidjevši eskalaciju ljudskih odnosa u slijedećih mjesec dana.
Zamislite 15-ak ljudi na vrlo malom prostoru, svak u svom radnom filmu, svom sektoru, a svi posvećeni jednom – the FESTIVALU. Ne možete ni zamisliti količinu informacija, detalja, pitanja, zamolbi, poziva, dogovora, pregovora koji tamo lete zrakom. Pravo je čudo kako uspješno svi ti ljudi mogu funkcionirati skupa u tako napetim uvjetima. A opet, radi se bez one odvratne napetosti i tenzije koju možete osjetiti u nekim užurbanim uredima kad ima puno posla. Svi su si nekako, kakbirekla, dobri, pomažu kome treba, uskaču, razmišljaju i o poslovima koji nisu njihovi, smišljaju rješenja začkoljica da se iste ne bi javile u samom Motovunu, zezaju se i zafrkavaju, izvode spačke da malo popusti napetost. Nevjerojatna radna atmosfera i energija koja izvire iz toga podruma. I nagrada na kraju, dobro odrađen Festival.
Možda to sad sve zvuči malo ljigi , ali mislim da u tome leži tajna dobrog festivala, i činjenice da se isti ljudi iz godine u godinu posvećuju tom zahtjevnom, i u konačnici teškom, a malo plaćenom poslu…
Davno je to Mirković napisao u «Knjizi postanka», ali neko veselje izvire iz te skupine ljudi, čak i kad usred noći slažu press pakete za sutrašnju konferenciju, jer je tek sad sve izašlo iz tiska…
Lada

BILJEŠKA O AUTORICI:
Kao jedva punoljetna građanka, Lada se priključila ekipi MFF-a davnih godina i prošla trnoviti put od najobespravljenijeg volontera da nosivog zida ekipe, što danas bez sumnje jest. Ovog će se ljeta prihvatiti posla u uredu za goste. Voli pisati. Senzacionalno kuha.
NAPOMENA UREDNIŠTVA
Ubuduće nećemo objavljivati postove koji vrve od samohvale. Ovaj je usamljena iznimka.

Ovo su ulazna vrata ureda Motovun Film Festivala. Nije se baš s time za hvalit, nismo ponosni na ovo što vidite.



Već od vrata čovjek jasno vidi što ga čeka unutra. Svi su zidovi izlijepljeni papirima. Kako se festival bliži, papira je sve više. Doktor bi Frojd sigurno imao neko objašnjenje za ovu pojavu, a nama je samo konstatirati da se ona periodično ponavlja, iz godine u godinu. Kao da preopterečeni narod umiruje živce i reducira stres lijepljenjem papira po zidovima.



Na primjer, gornji papir zalijepljen je iznad lavaboa u kuhinji. Tu se upisuju redari i reduše za pranje suđa. Kao u planinarskom domu: svi za jednog, jedan za sve.
Papir koji slijedi visi na vratima, još iz davnih vremena kad se Lada borila protiv propuha. Nitko ga nije skinuo preko godinu dana, što također govori o ljudima koji ovdje žive. Odavna, naime, nema ni propuha, ni Lade.



Gdje god se okreneš, stoje nekakva upozorenja da nam valja paziti na mačku. To je Stelin doprinos: osim što je u ured dopremila mačku (o čemu smo već prije pisali), izlijepila je sve zidov strogim pravilima ponašanja (zatvaraj prozore, pazi da joj ne staneš na rep, ne uvodi psa Konana...) Gledajući po zidovima, čovjek bi stekao dojam da je MFF poduzeće koje se bavi uzgajanjem mačaka, a ne organizacijom festivala.



A oglasna ploča... služi svemu drugome nego obavjestima i oglasima. Kad bi čovjek malo bolje pogledao, utvrdio bi kako na njoj nema niti jedne korisne informacije...



I tako dalje, i tako dalje. Dno dna, dragi čitatelji. Od zida do zida, ovako bismo mogli u nedogled.
Svemu ovome, danas ćemo pribrojiti novu poruku na zidu, glasit će ovako:

RADNI NARODE!
POZIVAMO SVE ZAINTERESIRANE DA SE PRIDRUŽE U PISANJU NAŠEG ZAJEDNIČKOG BLOGA!
DOSTA JE BILO JEDNOUMLJA! UMJESTO DA PIŠEMO PO ZIDOVIMA, PIŠIMO NA WEBU. SAMI SEBI IZGRADITE SPOMENIK I OBJASNITE LJUDIMA KAKO UPRAVO VI NAJVIŠE RADITE, KAKO O VAMA OVISI SUDBINA FESTIVALA. PREDNOST IMAJU AUTORI KOJI SE KLONE INTERNIH FORA I KOJI SE TRUDE DA NEUPUĆENI ČITATELJI DONEKLE RAZUMIJU O ČEMU PIŠU.
NE ODLAŽITE, NE OKLIJEVAJTE! HRABRO PRILAŽITE POSTOVE.

Ovo sam ja, Igor Mirković, ove subote jedini čovjek u uredu.
Može i ovako: ovo sam ja, Igor Mirković, jedini čovjek u gradu Zagrebu.
Ovaj blog nitko ne čita, svi su oflajn. Svi su otišli na more, u vikendice, na mjesta bez kompjutora.
Na trotoaru pred našim uredom praznih mjesta koliko voliš. Nadrealan prizor – Maksimirska bez parkiranih automobila. Nikad prije to nisam vidio.
Grad pomalo podsjeća na prizore iz vesterna: Točno u podne, sprema se okršaj, ulice su sablasno prazne.
U normalnim danima, naš ured izgleda kao da se natječemo za Guinessovu knjigu rekorda, kao: koliko će se ljudi natrpati u Fiću. Samo što ne sjedimo po dvoje na stolicama. A sad, odjednom, nikoga. Nitko ne zapitkuje, telefoni ne divljaju, nitko ne urla. Taj potpuni kaos djeluje kao doping… a sada, kada toga nema, puca me užasni umor.
Bila je Zrinka, urednica festivalskih novina i uopće, žena raznolikih aktivnosti (piše knjige, odnedavna je tv-kritičarka, prevodi…) Uz sve to, Zrinka jedna od naših najvećih blogerskih zvijezda (Zrinjsko pismo…) i veli da čita što ovdje pišemo. Hvata me trema.
Davorka, naša izvršna producentica i punk princeza javlja se skypeom iz vožnje. Ide prema moru, naravno. Sa stražnjeg sjedala piše mi poruke. Raspravljamo koji ćemo format badgeva. A badgevi će izgledati ovako...



Badgeve je dizajnirao Ratko (koji je oblikovao i naš novi web). Ima ih još.
Otkazujem posljednju obavezu za danas. Trebao sam s financijskom direktoricom Ljiljanom pretresati budžet, iznova zbrajati svaku kunu i domišljati se kako da preživimo. Oduran posao, svijet bi bio puno ljepši da na njemu nema budžeta. Mir i tišina ureda kao da su iz mene isisali svu snagu. Danas nekako nemam želuca za taj posao...
Kapitulacija, spremam se kući. Idem gledati novi hit film, vruću robu iz Londona, dokumentarac o Joeu Sturummeru. Da, naravno, prikazat ćemo ga u Motovunu.
Danas je 23.6., a 23.7. počinje festival. Sutra ne palim kompjutor i ne javljam se na telefone, a onda ulazimo u finiš utakmice.

Jedan od znakova da je festival opasno približio jest i pojava da osobe koje po cijeli dan skupa rade u MFF uredu, počinju skupa provoditi i slobodno vrijeme. Paradoksalno, ali simptomatično. Tako je i naš mili hospitaliti šef Alen rođendan odlučio proslaviti u društvu kolega na Bundeku. Nije to prvo naše okupljanje tamo, naprotiv, za nas već postoji rezervirani komadić trave u sjeni velikog stable gdje obično talasamo*. Da se odmah ogradim, nisu to nikakvi razuzani tulumi. Naša dnevna druženja su više tim bilding karaktera. Ekipa se čeliči igranjem društvenih i sportskih igara. Tako je omiljena zabava pictionary, koja iskušava kako maštu i domišljatost pojedinaca, tako i stamenost ega pod kišom pod#ebavanja nakon svakog završenog kruga. Slijede sportske igre tipa badminton, hvatanje Luje, skupljanje smeća, ušutkavanje Marka G., vađenje masti na mobitel svima koji nisu uspjeli doći, navođenje onih koji kasne do točne lokacije te izležavanje vulgaris. Opuštanje, meditacija i kontemplacija, ukratko.
Uglavnom, visoko vodstvo festivala (direktor Igor, op.a.) ne posjećuje događanja na Bundeku, jer osim što imaju pametnijeg posla, na ovakvim vikend okupljanjima zabranjeno je pričati o poslu. Oni se s tim teško nose, pogotovo 33 dana prije festivala.
Time ne želimo nikako reći da dotični inače bojkotira naša druženja, koja su još mnoga i raznovrsna, po lokaciji, tematici, saržaju i ishodu. Pa vi mislite...

*(često korištena riječ u MFF uredu, za detaljno objašnjenje upitati Stellu)

Ovo je fotografija s ničije zemlje: Igor Mirković i Vanja Sremec između dvije granice. Igor je capo di macchina, Vanja je žena koja će na svojim leđima u Motovun donijeti Vojvodinu. Tu je još i Rajko Grlić, smjestio se na stražnjem sjedalu, on fotografira. Na putu smo za Novi Sad. Idemo u misiju posljednjih dogovora za projekt VOJVODINA ZEMLJA PARTNER AUTONOMNE POKRAJINE MOTOVUN. Prvi puta tim smo poslom u Novom Sadu bili početkom rujna 2006. Sad je kraj lipnja 2007. Deset mjeseci rada za petodnevni program. Vojvođani u Motovun donose pet dugih i tko zna koliko kratkih filmova, tri koncerata, nekoliko izložbi, a na dnu torbe naći će se ponešto i za pojest. Vojvodina je, inače, vesela pokrajina sa šest službenih jezika, u toliko je slična Istri (dva službena jezika).
Pa onda, Űdvőzőljűk a filmek hegyre!

Kako uliti dvije litre u litrenu bocu? To je dilema koju rješavaju ova dva gentlemana. Nikad više filmova: Rajko Grlić tvrdi da ih nikada, pripremajući program, nije odgledao više, (Jurica Pavičić, koji i onako gleda rekordne količine, po tom se pitanju nije izjasnio), a posve je sigurno da nikada veći broj naslova nije ušao u najuži izbor. I sada muku mučimo, cijelo subotnje popodne. Motovun je mali festival, termina je malo, a dobrih filmova koliko ti srce želi.



Ovo iza Mirkovićevih leđa, sve su to filmovi. Razmišljamo da otvorimo još jedno kino, ali nema se love. Naše projekcije NIKAKO ne mogu biti rentabilne, sav novac koji zaradimo od ulaznica pokriva manje od 10 posto troškova. Još jedno kino – to bi definitivno značilo mlinski kamen oko vrata, nova vreća bez dna kroz koju curi lova... ali k vragu i lova, raspravljamo, kad će nam bez novih termina otpasti dobri filmovi.




Pet sati trajala je ova seansa. Negdje oko sedam navečer pustili smo bijeli dim – program je definiran. Vi ćete, dragi prijatelji, sve doznati za nekoliko dana. Konačni rezultat: nikada više filmova u programu. Odmarajte se i skupljajte sna. Trebat će vam.

Umjesto da rade, oni piju. Možemo se kladit da su još tamo.
Oni su (od ljevice prema desnici): izvršna producentica Zdenka, urednica za goste Tanja, šefica volontera Davorka, urednik za goste Alen i Lada, jedina žena koja piše komentare ovom blogu, pa prema njoj moramo biti pristojni. Ovaj što leži pas je Lujo, jedan od naših brojnih domaćih životinja (tu valja ubrojiti psa Konana i macu s tri noge)
Kad je veselo društvo izlazilo, zaboravili su zatvoriti prozor ureda, pa će biti prava sreća ne budemo li do sutra okradeni. Nadamo se, štovani čitaoci, da među vama nema lopova...

Ovi ljudi smrknutih lica su odbor koji odlučuje o prijavama za volontiranje (treba im priključiti i Mirkovića, koji je iza kamere). Oni primaju i odbijaju. Oni su bezdušni i potkupljivi.
Alen, koji je taj nezahvalni zadatak obavljao prošle godine, veli da je poslije objave rezultata bilo svega, uključujući i jednu prijetnju bombom! Rastezali su ga po svim chatovima i forumima, žigosali ga ko najgoreg negativca.
Tako barem znamo što nam se sprema ove godine. Rezultate ćemo objaviti 20. lipnja.

Ured za goste slave! Dobili smo potvrdu dolaska jednog DOISTA velikog filmaša, jednog od najpoznatijih europskih filmskih režisera. Znatiželjni? Pecite se na laganoj vatri. Još nekoliko dana...
Ured za goste na vrhuncu je ludila. Voditelji Tanja i Alen jedva da i idu kući, uglavnom su zatočeni u uredu (sinoć do ponoći), nabijaju telefonske račune, razgovaraju s Japanom, Engleskom, Izraelom, surfaju po vremenskim zonama, rezerviraju avionske karte za Rio de Janeiro...
I inače, ovo su prijelomni dani u pripremama Motovun Film Festivala. Kako nam se poklope zvijezde ovaj i sljedeći tjedan, tak bu nam bilo. Moj se jadni stari mobitel doslovno užario. Već mi se dugo nije dogodilo da razgovaram, a da pri tom ne čujem ono potmulo i iritantno tu-tuuu, tu-tuuu, koje javlja da mi je druga linija na čekanju. Priprema događaja – to je doslovno simultanka, koja zahtijeva istodobnu komunikaciju s – u mom slučaju – barem stotinjak ljudi. Ali upravo u toju suludoj intenzivnosti priprema je draž. Zato za većinu nas Motovun FF nije business as usual, nego čista ovisnost.
Danas smo zaključili rok za prijavu zainteresiranih volontera. Kao i svake godine, broj prijavljenih nekoliko puta je veći od broja raspoloživih mjesta. Večaras se bacamo grdi i nezahvalni posao selekcije. Mučna je to stvar – nije dobar osjećaj u želucu kad moraš odbiti znatno više nego li što možeš primiti. Ali, što je – tu je... dame i gospodo potencijalni volonteri, večeras se odlučuje vaša sudbina...
Ovo su uopće prijelomni dani: Jurica Pavičić sutra stiže u Zagreb, pa se zajedno s Rajkom Grlićem, Stellom Jelinčić i Igorom Mirkovićem zatvara u ured i tu se lome koplja dok se ne složi program. To je trenutak istine: sutra ćemo vidjeti kako izgleda tablica naših filmova, kako izgleda rezultat našeg cjelogodišnjeg truda. Povuci-potegni za svaki termin, svaki film.
Uspijemo li to sutra napraviti, bit će to naš privatni rekord. Još nam se nikada nije dogodilo da uspijemo definirati program 37 dana prije festivala.
U ponedjeljak ulaznice idu u tiskaru... U uredu lagano raste groznica, kao da je su na stolu milijuni, a kuglica se vrti po stijenkama ruleta...

Čovjek koji hipnotizirano gleda u kompjutor zove se Kamač, jedan iz omanje vojske informatičara koji daju računalnu podršku festivalu. Ovih dana utrkuje se s rokovima, jer 15. lipnja prvi kratki filmovi iz ovogodišnjeg festivalskog programa Motovun On Line moraju biti na webu (nikako ne propustite otvaranje sezone - na www.motovunfilmfestival.com)
Premda se događa u srednjevjekovnom ambijentu, MFF je high-tech turbo 2.0, o čemu Kamač govori kao prvoborac i višegodišnji aktivni sudionik...
IGOR PIŠE KAMAČU:
> Heja, mestre,
>
> Ajde mi za blog napisi 3-4 recenice o svim informatickim cudima koje
> su, kroz povijset festivala, bile patentirane u motovunu. Znas sto mislim:
> stvari u kojima smo bili prvi, najbolji, najskromniji itd.>
>
> Fala
>
> Igor

KAMAČ ODGOVARA IGORU
Koliko mi je poznato niti jedan filmski feastival u Hrvatskoj se ne oslanja na informaticke tehnologije poput Motovun Film Feativala. Zanimljivo je kako je prva, javna i besplatna bezicna mreza u Hrvatskoj postavljena jos 2002. Od prvog festivala
(1999.) posjetitelji uzivaju blagodati "brzog Interneta" u vrijeme dok se vecina nas spajala na mrezu preko iritatno sporih modema. Meni najdrazi informatički trenutak kroz sve ove godine, bio je uspjesno odbijen hackerski napad 2005.
Kamach

Radni dan počinje s akloholom. (ps. upozorila me Lada da se ne piše aklohol, nego alkohol, ali vi razumijete. Živjeli!)Nije još ni 10 sati, rano jutro, a u uredu Motovun Film Festivala pije se porto. Neki šminkerski i skupi. Donio ga je Rajko Grlić, koji je s „Karaulom“ na festivalu u Setubalu pokupio tri glavne nagrade, pa časti festivalsku ekipu bocom koju je donio iz Portugala. Tako je dan počeo na visokoj nozi... što nije čest slučaj u životu jednog uglavnom siromašnog i kronično štedljivog festivala.
(ispričavamo se slavljeniku što smo baš njega fotografirali sa sklopljenim očima, ali eto – tako je ispalo)
Mike već danas javlja što je poduzeo nakon jučerašnjeg sastanka: poslao je mailove na valjda sto adresa, sve u pokušaju da skupimo što jaču reprezentaciju festivalskih gostiju. Bit će to teška utakmica (kažu uvijek nogometaši), jer festivala je puno, pozivi stižu sa svih strana, a naš festival ima i taj hendikep da se događa usred ljeta, u vrijeme kada filmaši često snimaju. No, kad se čovjek osvrne unatrag, na prošlih osam godina, ne može se reći da smo bili neuspješni: kroz Motovun su doista prošli prvoligaši svjetske kinematografije (tko je sve bio – mali podsjetnik na http://www.motovunfilmfestival.com/index.php?page=c2&lang=hr&p=1)
S imenima gostiju nikada se ne volimo razbacivati prije nego li imamo sve moguće potvrde, a u ovoj fazi, četrdeset dana prije festivala, sve je još u sferama prilične nesigurnosti: e-maili, faksevi, telefonski pozivi, zovemo agente, lobiramo preko prijatelja, ponižavamo se i šarimramo... ne biramo sredstva, jedino što NIKADA nismo radili – nismo honorirali dolaske (da, da, ima festivala koji i to rade - kupiš si zvijezdu i riješiš se problema).

Mike je u Zagrebu. Mike je Mike Downey, producent, jedan od festivalskih selektora, čovjek koji je uz MFF od prvog dana. Mike živi u Londonu, surađuje s festivalom u Motovunu, priprema snimanje novog filma u Americi i malo je rastrzan, stalno seli s kontinenta na kontinent.
Rajko Grlić upravo je stigao iz Portugala u Zagreb. Rajko je sletio u nedjelju, Mike uzlijeće u ponedjeljak. Nedjelja popodne – jedini mogući termin kad smo svi ovdje. Brzinski sastanak u kojem se razbacujemo mogućim filmovima i poželjnim gostima.
Dok smo pripremali program, bilo je to ovako: Jurica Pavičić u Splitu, Rajko Grlić u Ohiu (SAD), naš uredu u Maksimirkskoj, Mike već negdje (Europa, Amerika), Motovun u Motovunu. Život zna biti prilično kompliciran.

Stela je žena koja vodi ogorčenu bitku za svaki film. Sitni natpisi koje vidite iza nje, to je naša velika tablica sa filmovima, koja visi na uredskom zidu. Kao što se može naslutiti, filmova već imamo puno (i previše), a program ćemo objaviti 25. lipnja. Do tada, živite u neizvjesnosti J
Kako to funkcionira: filmove u rovovskoj borbi biraju naši selektori Rajko Grlić i Jurica Pavičić. Kažem: u rovovskoj borbi, jer teško je zamisliti dvojicu s različitijim filmskim ukusima od njih. Ta borba različitih ukusa – u tome je tajna uspjeha našeg programa... Film DOISTA mora biti dobar, da bi se svidio obojici.
Kad se oni napokon dogovore, onda je sve u Stelinim rukama: ona naziva, imejlira, kontaktira, kumi, moli... razičite adrese, redatelje, distributere, producente, u Finsku, u Ameriku, u Japan, pitaj boga gdje sve, a sve to ne bismo li se domogli filma. Nije to nimalo lak zadatak: na svijetu je puno festivala i svi bi htjeli najbolje naslove. Dobri filmovi mogu birati kamo će ići. Ponekad ih mi uvjerimo da je Motovun festival koji ne smiju propustiti, ali kao za inat nema raspoloživih kopija filma. Tu onda Stela mora izmisliti gdje da je nađemo, pa opet prevrne pola kugle zemaljske… zeznut posao. Puno odgovornosti, malo slave. Čovjek mora biti borac i tući se za svaki film. E, zato Steli to ide, zato što ona svaki film doživljava kao pitanje života i smrti.
Rekli da će ovaj blog davati uvid u najprljavije strasti MFF-a, pa zato svakako moramo naglastiti da je Stela jako lijepa i da ima piercing na jeziku. Jedina je u uredu ove subote – ne zato što si od silnog posla ne može priuštiti slobodan dan, nego zato što je u naš mali ured dovukla neku ozlijeđenu mačku (mi, koji gajimo izvjesne rezerve prema mačkama, pravimo se tolerantni, pa joj, u cilju čuvenog motovunskog slobodoumlja, ne prigovaramo) , i sad beštija ne može cijeli vikend samovati. Zato Stella mora i neradnim danima u ured. Tko joj je kriv.

Šaljem mail dizajneru Reberu:
„Ahoj! Imaš li što protiv da skicu plakata stavimo na blog?“
Veli da nema, ne buni se, kriv je. Jučer me zeznuo, trebao je doći u naš ured u tri, i nije uopće došao. Nikad. Nije ni nazvao. Ne odgovara na telefone – sakrije se u mišju rupu i pravi se da ne postoji. Jednom će mi netko morati objasniti zašto su dizajneri najnepouzdanija bića u svemiru. Svi od reda. Ja mislim da oni na faksu imaju kolegij „Zavitlavanje klijenata i ignoriranje rokova“.
U svakom slucaju, tako ce izgledati ovogodisnji plakat. Uz sitne izmjene.

Potpuno svjesni promijenjene medijske slike svijeta, Motovun film festival od ove godine na festival hrabro uvodi i nove medije, u nas, već dobro udomaćene blogove. Već su prošle i pretprošle godine neslužbeno ugošćeni mnogi od njih, pa će sada, brdo filmova biti i brdo blogova.

Na novim službenim stranicama uskoro će biti otvoren prostor za blogere. U periodu od 15. lipnja do 15. srpnja Motovun film festival pratiti će rad blogera (na našem blog odjelu) kako bi 15. srpnja odabrali pet koji će biti gosti festivala! Motovun film festival snositi će troškove smještaja, osigurati mjesta u kinima, topli obrok i dobru zabavu. Jedina obaveza odabranih, biti će raditi ono u čemu su ionako dobri – voditi blog na motovunskim stranicama tijekom trajanja festivala. Oni koji nisu među tih pet, naravno, i dalje su pozvani pisati blog jer će se na kraju festivala najboljem blogeru dodijeliti vrijedna nagrada, koju je osigurala Chipoteka (www.chipoteka.hr).

Stroga pravila natječaja kažu kako je zabranjeno objavljivanje prijetećih, pornografskih i komercijalnih sadržaja, te kako se svaki od blogera koji želi potencijalno biti među pet odabranih, do 15. srpnja mora raspisati. Tematski, blogeri nisu ničim ograničeni no svakako je poželjnije pisanje o Motovunu, motovunskim zgodama i filmu. Na konačnu odluku o blogerima koji će biti specijalni gosti Motovuna, najviše će utjecati kvaliteta napisanog, a nakon toga i količina.

Brdo blogera radimo u suradnji s Blog.hr servisom.

Drago društvo, ovo piše Igor Mirković, direktor Motovun Film Festivala.
Svake godine iznova razmišljamo kako bi trebalo napraviti dokumentarac o pripremama i događajima „iza pozornice“ Motovun Film Festivala. Zato što je organizacija šašav, otkačen, sumanuto naporan, no u cjelini veseli posao. Zato što se iza kulisa događaju nevjerojatne i zabavne stvari... Zato što nitko od vas, koji mirno gledate filmove u Motovunu, ni izbliza ne može pretpostaviti koliko je truda uloženo da bi se svaka projekcija dogodila. No, naravno – od tog dokumentarca nikada ništa. Uvijek bude previše posla, tko bi se još i time bavio... i tako dobra namjera uvijek ode u vjetar.
E, ovaj blog, to je pokušaj na tragu te ideje: ovo će biti izravni prijenos pravljenja jednog festivala. Reallity Blog iz jednog malog podruma u Maksimirskoj (Zagreb), u kojem se natiskala zaposlena ekipa. Sve što ste oduvijek željeli znati o Motovun Film Festivalu – najskrivenije tajne, uzavrele emocije, tajni snimci, paparazzo fotografije, gola istina bez uljepšavanja – sve ćete pronaći ovdje. Prepustite se najnižim strastima zavirivanja u tuđe živote i pratite kako nastaje festival na Brdu filmova.