subota, 15.07.2006.

I'm on the road again

Pa ljudi moji.To je to.Kraj?!Maybe.Odlazim u izolaciju od svih elektorničkih stvari i krećem na put prema mojim prijateljima Mostarcima koji me zovu Burazer Špax.Ma to je sve Cool i lijepo.Malo sam pripit večeras pa vam neću puno smetati i znajte da vas sve pozdravljam i želim vam sve dobro.Dočekajte me živi i zdravi te sa puno komentara.Neće me biti mjesec dana.Evo objavit ću vam tri poglavlja moje knjige.Nećete imati pojma ništa od radnji,ali meni je ovo jedno od najdražih poglavlja.Knjiga je uskoro gotova što me rastužuje,ali ipak...uživajte.Napisat ću vam nekoliko pjesama kad vam se to moje sranje tako sviđa. Poglavlje 15.-Bikers PLJAS! Ploski je šamar doletio u obraz brzinom vjetra.Tomo nije mogao vjerovati.Ploska je posramljeno stjao ispred zgodne konobarice koja ga je sad gledala ljutio. „Ljubavi kao si?“ upitao je nesigurno Ploska. „Nemoj ti meni „kako si“, životinjo jedna neodgojena!“ Plavušasta cura ga je promatrala prkosno i ljutito no na licu joj se nije mogao sakriti smiješak.Ekipa se nalazila u prostoru koji nikad u životu nisu vidili.Čak ni Petra koja živi tu cijeli svoj život.Bila je to jedna Ploskina tajna itko kao što je ova tajanstvena cura.Plosa je zagrlio curu i nešto joj šapnuo u uho.Cura se smiješala koketno prelazeći jezikom preko lijepih bijelih zuba. Kad su se odvojili Ploska je počeo prestavljati tajanstvenu curu ekipi.Petra je vidila iz viđenja i znala je samo da ima retardiranog brata za kojeg radi cijeli život otkad su im roditelji umrli.No ne zna joj ime.Ploska je pokazao rukom prema djevojci i objavio: „Društvo ovo je Jelena!“ Oni su joj mahli nesigurno. Ploska je nastavio: „Jele ovo su moj rođak Tomo,moja prijateljica Petra koju si možda vidila,Sandro,Saša,Mirko i na kraju Tamara koju si vjerovatno isto vidila.Jele se nasmijeila.Oko svog zgodno oblikovanog poasa je nosila konobarsku pregaču.No kad smo već ušli u ovaj čudni prostor vrijeme je i da ga opišemo.Nalazio se na kraju sela.Tamari i Petri su roditelji uvijek govorili da nikako ne ulaze unutra.Sad su ispred prostora bili parkirani prekrasni srebreni motori marke Harley-Davidson. No unutra su sjedali ljudi koji su ih svojim imidžom bikera zapanjili.Imali su ogromne brade i nosili naočale nevjerovatnih oblika.Njihovi kožni prsluci su bili su sjajni i zapanjujući.Ploska je naredio društvu da sjedne i nešt naruči.Sjeli su na neke bačve jer nije bilo nikakvih stolova ni stolica.Ploska je pošao prema bikerima i stao im se javljati.Oni su ga pozdravili kao rođenog sina naručujući piće.Uozbiljili su se kad su čuli da je Ploska lijećeni alkoholičar.On je sjeo pored njih nešto objašnjavajući.Pritom je nekoliko pute pokazivao prema teenagerskom društvu koji su ispijali svoje pive.Bikeri su ozbiljno klimali glavom i nešto dodavali.Kad je završio Ploska se sa svakim rukovao i doviknuo iza leđa: “Vidimo se!” U taj trenutak ga je uhvatila Jelena sa pitanjima tipa: “Kad si se vratio,što mi se nisi javio?” On je počeo maziti po ruci,a ona se samo smiješkati i zavodljivo kolutati očima.Ploska je izgledao sretan.Jele ga je mazila po gipsu. Sandro se nasmijao i obajvio društvu: “A da krenemo,imam dojam da Ploska želi ostati sam.” Petra je izgledal sretna zbog prijatelja.Izašli su iz male kućice u osamljenom kraju sela popraćeni smijehom bikera. “Tko je ta Jelena?” započme Tomo. Petra je odlučila riješiti tu misteriju: “Ona živi sama na dnu sela,ima mentalno bolesnog brata koji ima smo nju,roditelji su im umrli dok Jelena imala oko 18 godina.” Sandro je složio tužnu facu: “Hmm jadnica,hehe,Ploska će to srediti!” Saša se nasmijao Sandrovoj dosjetki.Ususret im je dolazila Renata. Mirko je opsovao i bjesno rekao Tomu: “Kako je znala gdje će tražiti?” Tomo je slegnuo ramenima.Tamara nije bila zadovoljna. Saša nije bio zadovoljan što se atmosfera u društvu iznenada promijenila.Tko je čudna djevojka s kojom su ovi momci imali neugodna iskustva: “Pa gdje ste vi, pomisliti ću da me izbjegavate?” “Vau kako si to skontala” otvoreno je rekao Saša. Mirko je stavio ruku na usta i slatko se nasmijao. Ona je Saši uputila svoj najotrovniji pogled.Družba je šutila cijelim putem doma.Polako se smanjivala dok na kraju nisu ostali samo Renata,Tomo i Petra koja je nervozno cvokotala jezikom zbog Renatine prisutnosti.Sve je naznačivalo da će to biti još jedan običan dan ali, događaji koji će uslijediti će biti i te kako dramatični.Večer je padala dok se familija Bilić i Fordan su se smjestili ispred TV-a.Ploska još nije došao.Negdje u deset sati se čuo zvuk motora.Ploksa se iskrcao i ušao u kuću.Petra nikad neće zaboraviti taj njegov izraz lica.Preplašen,odlučan i nesretan.To je bio i primarni razlog zašto je Tomo upitao: “Ploska što ne valja?” “Ništa rođo sve je OK!” No ništa nije bilo u redu jer je netko pokucao na plastična vrata.Petra je u strahu prišla da otvori.Ploski je kapljica znoja klizila obrazom. Iz hodnika se čuo glas: “Dobra večer Petra,je li Marko tu?” Petra je klimla glavom. U dnevni boravak je ušao inspektor Željko Vidman sa svojim jednim policajcem.Objavio je: “Dobar večer svima!” Potom je pogledao u Plosku koji je bio blijed kao kreda. Željko mu je prišao: “Znaš zašto sam ovdje Marko?” Ploska je klimnuo glavom. Policajac koji je došao sa Željkom je izvadio papir: “Marko Krijes, uhićeni ste zbog teškog fizičkog napada na Bernarda Hrlu i Karla Hajdića,imaš pravo na šutnju,sve što kažeš se može upotrijebiti protiv tebe na sudu,nadalje imaš pravo na odvjetnika,ali ako ga ne možeš financirati država će ti ga dodijeliti,Marko je li razumiješ svoja prava?” Ploska je klimnuo glavom.Željko je izvadio lisice i polako mu ih stavio.Ivana je odjurila na telefon vjerovatno se brineći gdje je Bernard,njezin dečko. “Žao mi je prijatelju znaš zakon” rekao je otužno Željko. “Znam!” rekao je Ploska još jedanput.Iznesen je iz kuće uz Petrine jecaje i začuđene face njegove obitelji. Poglavlje 16.-Rat Bila je to 1992. godina i sranja su počela.Sa juga su prodirale četničke trupe terorizirajući stanovništvo.No naše selo iz ove priče je bilo predaleko od juga i predaleko od sjevero,pa tamo nije bilo rata. Iz veoma poznate kuće koja je bila tek napravljena pa nije bila ni obojana dolazili su zvuci staroga kasetofona: „You need coolin', baby, I'm not foolin', I'm gonna send you back to schoolin', Way down inside honey, you need it, I'm gonna give you my love, I'm gonna give you my love.“ Jedan glas je pratio ovu prekrasnu pjesmu sa albuma Led Zeppelin II poznatu pod imenom Whole Lotta Love .Držao je u svojim mladim rukama bebu koja je mirno spavala.Bio je to Ploska.Fani ga je gledala sa vrata osjećajući zahvalnost.Jednio je Ploska mogao uspavati Petru ili možda Led Zepplini. Kad je spremio djete u koljevku pošao je prema hodniku.Fani je brzo odjurila u dnevni boravak.Ploska je stupio u dnevni boravak pozdravljajući se od Fani i Zlatka govoreći da ide vani.Vani je bila tišina.Svi su bili u kućama prikovani za radijo slušajući stanje u državi.Svaka informacija je bila zlatna.No ipak jedna djevojka je bila na toploj ljetnoj noći čekajući petnaestogodišnjeg momka duge ravne kose kojeg još nitko nije znao pod nadimkom Ploska. Ploska joj je prišao sa leđa i poljubio u obraz.Jelena se nasmiješila i pomazila mu ruku sa kojom je zagrlio.Zajedno su prošetali po divnoj noći na trenutak zaboravljajući ovaj stravičan rat.Sjeli su na plažu gledajući u more.Samo je šutnja mogla pokazivati njihovu ljubav.Ploska je izvadio iz džepa malu boćicu puno prozirne tekućine.Potegnuo je i stresao se malo. „Zar nisi rekao da ćeš prestati, Marko?“ Jelena ga je zabrinuto pitala. Ploska se nasmiješio: „Jele moja ne brini se ti za mene neću ja postati neki alkoholičar“ No Jelena nije izgledala uvjereno.Znala je kakav je Ploska kad previše popije.Bio je nasilan i jako je vikao.Svaku bi ga večer ona vratila kući pjanog i mirno s njime razgovarala no on bi se opet vratio sa rakijom koju bi ukrao Zlatku.Dani su prolazili rat se bližio vrhuncu.Petra je navršila dvije godine i naučila je prve riječi i pomalo je hodala sve samouvjerenije.Ploska je svaku večer zabavljao i puštao razne grupe na svoj kasetofon.No nešto je duboko izmjenilo tog momka koji je bio simpatičan i drag.Postao je ogorčen na život i iživljavao se na najbližima.Sve više je pio,a Jelenu dovodio iz jedne neugodne situacije u drugu.Tada se dogodila večer u kojoj je sve izmjenjeno.Večer zbog koje Ploska više od 10 godina neće biti dobrodošao u svoje selo.To je trebala biti još jedna noć u kojoj se nalazi sa Jelenom.Sve je išlo dobro dok Ploska nije izvadio ogromnu bocu votke.Jelena nije mogla ništa učiniti da ga zaustaviti.Dok je vrijeme prolazilo,a boca se praznila Ploska je potajao sve čudniji. „Marko molim te prestani!“ počela je jecati Jelena.Pokušala mu je izbiti bocu iz ruke,ali umjeto boce u obrazjoj je doletio šamar.Ploska je stajao na nogama bijesan i odlučan.Jelena ga je gledala sa suzama u očima.Nekoliko sekundi poslje Ploska je shvatio što je učinio: „Ja...Jele...oprosti.“ Jelena ga nije čula.Odjurila je od plaže ostavljajući ga začuđenog.Te večeri se nije vratio doma.Po selu je budio ljude,plakao i derao se.Ljudi nikad neće zaboraviti tu noć.Neki su pomislili da su četnici ušli su selo.Ploska je tu noć slavio svoju tugu i bol.Slijedeće jutro bio je poslan na obližnji otok na lječenje.Kad je došao na taj otok odmah je doveden u komunu za liječenje alkoholičara.Bilo je momaka mlađih od njega.Svi su nešto skrivili u životu.To su mu bile najgore godine života.Dijelo je sobu sa ovisnikom od marihuani i heroinu.Oni su doživjeli događaje koje su Plosku strašili iz dana u dan.No polako je učio kako mu alkohol ne treba u životu i kako bi ljudi bili sretniji bez tog pića.Rat je završio,a Ploska je ostao u komuni još par godina sa svojim „kolegama.“ Kad se vratio u selo zimi naišao je na Jelenu kako radi u obližnjem kafiću koji nije imao radnu dozvolu.Tu su se okupljali bikeri koji su tu stajali samo u prolazu.Zarada je bila dovoljna da prehrani svog brata koji je rođen sa mentalnim poteškoćama. Susret Ploske i Jelene je bio dirljiv.On je bio jedini koji je zakoračio u kafić taj dan.Jelena je znala da je to on.Imao je bradu i podužu kosu. „Jelena...“ tiho je prošaptao Ploksa.Jelena je bila okrenuta leđima,ali je ipak govorila: „Nije me šamar zabolio,zabolilo me u duši u srcu Marko ili da te zovem tvojim novim nadimkom Ploska.“ Ploska joj je prišao sa leđa i zagrlio je.Ona ga je odgurnula bijesno.Ploska je tada nakon nekoliko godina prvi pu zaplakao.Svaki jecaj je Jeleni probadao srce kao golemo koplje. „Nemoj Marko,molim te...“ „Jelena ja te volim“ „Ono što si učinio...“ „Nemoj mi to raditi molim te Jelena“ Jelena ga je zagrlila tako snažno da je osjetio kako mu krcka svaka kost u tjelu.Tog dana je upoznao bikere koje će mu za pet godina pomoći ukolniti prijetnju koja je streptila nad njegovim rođakom Tomom i njegovom prijateljici Petri. Poglavlje 17.-Suđenje Ploska je premješten u gradski zatvor.Sad su ispred njega sjedali Tomo i Petra i gledali svog najvećeg prijatelja kako stoji iza staklenog zida. „Oprostite to sam učinio za vas“ rekao je. Tomo se uzbudio: „Zašto Ploska nisi trebao mogli smo to sami srediti,policija bi...“ „Policija ne bi ništa!“ malo je jače rekao Ploska. Onda je nastavio: „Istina da bi inspektor Željko pomogao,ali on nije dovoljno važan...“ „Kad je suđenje?“ upitao je Tomo. Ploksa je odmahnuo rukom: „Sutra ujutro,moj odvjetnik je želio da vi budtete svjdoci,ali sam mu ja rekao da to ne dolazi u ob...“ „Što!“ zaderala se Petra, „Naravno da ćemo svjedočiti.“ Ploski se ideja nije sviđala: „Nemojte bolje je,tužitelj je pravi kurvin sin i mamina maza,kladim se da je gay“ „Nema veze riskirat ćemo,“namignuo mu je Tomo. Ploska je snažno puhnu: „Dobro sutra u 9.00 h budite se majkom u hodniku suda,tamo će valjda doći moj odvjetnik“ I tako se i dogodilo.Ujutro je Toma i Petru našao Ploskin odvjetnik.To je bio poprilično nervozan čovjek koji je stalno trljao ruke i pričao sa drugima kao da su kreteni. Bio je visok i imao je male brčiće. U maloj sobi za sastanke je objašnjavo kako će postupati pri ispitivanju i što će točno govoriti.Suđenje je uskoro počelo.Tomo i Petra su stali u hodniku no sjajno su čuli što se unutra zbiva.U sudnicu je stupila stara sutkinja koja je izledala kao Hitlerova dadilija. Policajac je izrekao: „Svi na noge zastupa sutkinja Sandra Lokas.“ On je klimala glavom pa su svi sjeli.Ploska je ohrabljujuće gledao u svoj gips i imena svojih najbližih na njemu. Sutkinja je gledala u papir i onda dala znak rukom da se pozove prvi svijedok.Tužitelj se digao na noge i uzviknuo: „Tužiteljstvo poziva Bernarda Hrlu kao svjedoka“ Sutkinja je klimla glavom i u sudnicu uđe Bernard sa ogromnom masnicom na oku.Sjeo je za neku stolicu te se ponovo digao kad mu je prišao policajac i rekao: „Utanite se i položite desnu ruku na Bibliju!“ Bernard je stavio desnu ruku. „Ponavljajte za mnom!“ „Da?“ „Kunem se da ću govoriti istinu,samu istinu i ništa drugo nego istinu“ „Kunem se da ću govoriti istinu,samu istinu i ništa drugo nego istinu,“ ponovio je Bernard i sjeo u drvenu stolicu. Tužitelj je pokupio neke papire i prišao Bernardu.Naslonio se na njegovu stolicu. „Gospodine Hrle,možte li rukom pokazati čovjeka koji vas je napao u noći 29.6. ove godine“ „Da to je on“ Prstom je uperio u Plosku koji je malo pocrvenio. „Je li imao razloga da to učini?“ „Naravno da nije.On je lud,liječeni alkoholičar,ali sigurno još pije“ Na noge se podigao Ploskin odvjetnik i uzviknuo: „Prigovor,svjedok nema uvida u običaje mog klijenta on ne može znati je li on još pije,samo da dodam moj klijent Marko Krijes je testiran alko-testom koji je pokazao 0.0 promila alkohola u krvi“ Sutkinja je klimnula glavom i dodala: „Prigovor se prihvaća,mladiću, samo odgovarajte na pitanja“No tužitelj je izgledao samozadovoljno.Vjerovatno je samo sutkinji htjeo dati uvid u Ploskinu prošlost.Tužitelj je još dodao: „Nemam više pitanja“ Sutkinja se potom obratila obrani: „Je li obrana ima svjedoka?“ Branitelj se digao na noge i rekao: „Ima,obrana poziva Tomislava Bilića da svjedoči“ Toma je pozvao namrgođeni policajac u sudnicu.Nakon što je položio zakletvu i sjeo na stolicu branitelj mu je prišao sa papirima: „Dobar dan Tomo.“ Tomo se iznenadi i odgovori: „Dobar dan.“ Branitelj je nastavio: „Reci mi što znaš od Bernardu Hrli i Karlu Hajdiću“ Karlo je sjedao za stolom tužiteljstva.Imao je gips na ruci poput Ploske. „Paaa oni žive u selu moje majke i znam da su mojih godina,ne idu u srednju školu,imali su mi djeda zgaziti sa neregistriranim skuterom...“ Tomo se zamislio dok je sutkinja zapisivala ove činjenice.Bernard se znojio,a Ploska se smješkao. „I da prebili su mi rođaka prije par dana i slomili mu ruku,i nama prijetili smrću!“ nastavio je Tomo kad ga prekine tužitelj: „Prigovor,nema dokaza da su gospodina Marka napali žrtve ove parnice“ Sutkinja se namrštila: „Hmm ne vjerujem da bi gospodina Krijes napao ove momke iz ćiste mržnje,ako su oni njega napali onda tu postoji motiv“ Branitelj je zaključio slučaj sa papirom koji će Plosku izvući iz svih ovih govana. „Časni sude smijem pristupit?“ Sutkinja je rekla: „Naravno i tužitelji i branitelj.“ Tužitelj i branitelj su prišli velikoj katedri. Sutkinja se nagnula. Brnitelj je šapteći govorio: „Pored mjesta gdje je napadnut Marko Krijes par dana prije nego je on nažalost iz samoobrane mora pribječi nasilju nađena je krv“ Sutkinja je složila začuđenu facu na koju je nastavio branitelj: „To je krv Karla Hajdića tj. iz njegove šake,pogledajte mu šaku“ Sutkinja je vidila modru šaku.Na vrhu se nalazila zgrušana crvena krv. Branitelj je zaključio: „Krv je našao seoski Inespektor Željko Kuzman koji je istraživao napad“ Tužitelj je znao da je izgubio parnicu.Sutkinja im je zapovijedila da se povuču dok nije izvadila još jedan papir sa dna hrpe i počela recitirali: „Neka optuženi ustane!“ Ploska se ustao. Sutkinja je nastavila: „Gospodine Marko Krijes osuđeni ste krivim po svim točkama optužnice,no pojavom novih dokaza odlučila sam vam sniziti kaznu!“ Ploska je osjetio kako mu srce tuče dok sutkinja nije završila osudu: „Osuđeni ste na 12 mjeseci dobrotvornog rada u seoskom DVD-u i policijskoj stanici“ Ploska je izdahnuo i pognuo glavom.Dobro je prošao. „Što se tiče ova dva momka,oni će platiti oštetu od 2000 eura i njihova ilegalna vozila će biti oduzeta.Sud je gotov sa zasjedanjem!“ Lupla je čekićem od drvenu podlogu i time označila kraj agonije.Tomo se zaglio sa Ploskom.Ploska se smijao od sreće zbog tako blage osude.Petra je uletila u sudnicu grleći Plosku koji ju je vrtio u zraku.Izašli su na sunčani ljetni dan vani iz sudnice tjedan dana nakon što je Ploska uhićen.Čekao ih je poduži povratak autom no sve je to Ploska bio spreman podnijeti jer je znao da je sa svojom obitelji.

- 00:38 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.07.2006.

Povratak izgubljenog

Upravo se vratih sa mog malog izleta iz mjesta zaboravljenog od Boga i naroda.Zahvaljivam na vašim dugim i lijepim komentarima ljudi.Jako ste me razveselili.Došao sam u subotu ujutro u to selu.Tišina je bila uvrijedljiva.Znao sam da me čaka težak fizikalan rad i morao sam se psihički spremiti.Ponijeo sam svoj vijerni digitalni fotoaparat jer sam se ponovo počeo špicirati na slikavanje.Zadnji put je ta strast radila prije godinu dana.Odlučio sam slikavati prirodu i socijalnu sredinu ovog zabačenog mjesta zvanog Osobljava.Evo neke slike koje će vam se svidjeti. Položaj Osobljavske vale.Preljepo za kupanje i lude legende koja dole navraćaju.Spomenuo bi Mostarca Davora koji je živa legenda.Zove svakoga Burazerom,ali to mi se sviđa.Nikad nisam vidio čovjeka tako napaljenog na Panteru i Machinehead Ane Bajto je najstarija stanovnica Osobljave.Ne zna da su ljudi izumili Televiziju,a kamo li da zan čitati.Došla mi je to jutro kao duh i usrala me gore nego bilo kakva zmija.Sa svoja dva zuba prestrašila bi Sotonu osobno.Prvo me pitala za familiju,pa zatim imam li kakvih keksa.Ja joj dam nešto što sam imao.Na kraju me pitala novine ikao ih ne zna čitati uvijek samo gleda slike.Ponaša se kao malo dijete i pri tome tepa jer je izgubila zube i ne zna baš OK govoriti Ova kosa je zakon.Hodam s njom po selu i izigravam nekakvog kosca.No uglavnom sa njom kosim travu. Evo za kraj jedna lijepa slika iz ovog malog sela.Nadam se da ste uživali u ovom postu. Pjesma koju sam prvu napisao zove se Izgubljena sijećanja i posvećena je svim mjestima koje smo u mladosti obilazili,a sada su izgubljena.Pjesma je sranja,ali me udarila u trenutku inspiracije i bila je gotova za 3 minute. Sad su tu parkirališta Sad su tu Hoteli Sad su tu beskućnici Sad su tu kamenja Koja mogu ispričati tisuću priča Da ih netko nije došao razrušiti Zagrađen prostor pun pijeska i krvavog novca Briše iz srca sjećanja na prijateljstvo i prve ljubavi Koje su pobijegli odavde zauvijek Zaboravljajući drva u koje su urezani inicijale Zaboravljajući boce iz kojih su djelili Colu Trgovina voćem u kojoj je radila ljubazna starica Sada je sraonica ljudima u odjelima Čija je to krivica Da su oni došli ovdje Uzimati ono što njihovo nije Jer nisu oni ti koji su Tu ljubili svoje simpatije Jer nisu oni ti koji su Uživali u prvim proljetnim kišama Jer nisu oni ti koji su svoje godine uložili u to mjesto Ma koji vam je kurac ljudi Idite u svoje zemlju i uništite je Zašto dolazite ovdje i mičete taj mali prostor Koji je tako puno značio ljudima Ljudima koji danas imaju svoju djecu,koji sada rade,koji sada zaboravljaju Kako je to nekad bilo,kako su biježali od Policije,kako su doživljavali prvo pjanstvo. Stojim ispred te hladne i ogromne zgrade Na njoj piše riječ Hotel Na njoj piše muka Na njoj piše ubojstvo Na njoj piše „Kraj“....

- 20:36 - Komentari (29) - Isprintaj - #

srijeda, 05.07.2006.

Alone at last

Nakon prijetnja smrću od strane blogera Crnorizle i krajnje brutalnog Antibloggera odustao sam od ideje zatvaranja mog bloga.Prijetnje su bile jeko okrutne i uključivale su kidanje mojih djelova tjela.Antiblogger i ja samo sinoć u mirnoj atmosferi Hard rock slušaonice razgovarali o životnim fazama koje ljudi prolaze.Dok je Quiet Riot bubnjao sa nisko kvalitetnih zvučnika ja sam se bacio u melankoliju koja je inače faza kroz koju i ja prolazim.Ne mogu odoljeti samoći koja me prožima već dug niz mjeseci tj. već malo više do godine dana.I uživam u tome iako znam da melankolija pokazuje moju slabost na emocinalnoj razinini,a nezrelost da i ne govorim.Ja ljudima kažem da sam takav i da se jednostavno ne mogu promijeniti,ali sve se čini da me ne razumiju.Kad se velika skupina skupina ljudi okupi ja sam neoupušten i ponašam se djetinasto.Često biježim od drugih u prirodu gdje nalazim utočište i nažalost često životinje smatram boljim slušaocima od ljudi.Put kojim ću poći za 2 tjedna će biti dug,ali i zabavan jer ću pobijeći od grada i ritualno provesti mjesec dana u kući staroj preko 100 godina.Istina je da u kući svake godine izrone neka nova pošast(Pčele,Zmije,Pusi...).No barem spavam sa bejzolskom palicom pokraj kreveta ako što kojim slučajem bude gmizalo po krevetu.Iz godine u godinu sve više mrzim kupanje.Onaj osijećaj kad se sol osuši na tijelu,nezrelo društvo na kupanju,monotono kartanje,umoran rad ruku je postao naporan i dosadan.No neću vas gnjaviti mojim glupostima.Napisao sam još jednu pjesmu koja će vas posjetiti na "Ride the lightning" od Metallice.Tema je ista. Slika je poznato dijelo od Théodorea Géricaulta koji je naslikao po istinitom svjedočanstvu putnika Francuskog broda La Méduse.Francuski se brod 1816. uputio u Senegal kako bi je pripoio Francuskoj.Zapovijedništvo nad brodom je dodjeljeno Julien-Désire Schmaltzu koji se pokazao krivim izborom.Brod doživljava nesreću te preživjeli izgrađuju ogoroman splav koji će danima polviti po Atanlntiku.Putnici će umirati jedan po jedan upuštajući se u razne činove od samoubojstva i kanibalizma.Podsječam slika je nactrana po istinitim svjedočanstvima. Bat drvenog čekiča prolomi zrak Kao da je udario u moje srce I onda kraj ne osijećam ništa Vode me,ali ne osijećam ništa Vezivaju me,ali ne osijećam ništa Sijedim i čekam Još koja minuta i sve je gotovo Smijem se kraju otvoreno A ovo groblje osuđenih duša Me promatra začuđeno Sada dolazi i svećenik Kažem da sam Ateist, Ali on nije tu u službi Boga On je u službi smrti Te i njegovo osuđeno lice Pokaziva moju budućnost Prolazimo kraj zrcala Ali svečenik nema odraza Tamo je čovjek u kukuljici I nosi ogromni srp A ja se još smijem Da smijem se,znajući da je ovo sve san Stavljaju me u stolicu A ja krvniku pričam viceve Znajući da ću se probuditi Sada i Smrt progovara: „I da mi je dolinom Smrti proći Zla se ne bojim Jer znam da si uz mene...“ Krvni poteže ručicu i ja čekam svoj krevet Ali ne,nešto tu ne valja Zašto boli Zašto plačem Zašto koči Zašto me trese Ne,k vragu, ne Nema više smijeha Sad se kraj zadnji smije Sad se smrt zadnja smije

- 19:36 - Komentari (33) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.07.2006.

"Bog u Tamnici"-Dylan Dog

Ovo će biti jedan od mojih posljednih postova na ovom blogu.Usakoro krećem na dugi put i neće me biti na ovom blogu.Pritom moram završiti roman.Možda ga prekinem i pisati.No želim da znate da vas nikad neću zaboraviti.Ako se ne vratim ne ljutite se jer će ja uvijek biti tu,komentirat vas,a možda me i prepoznate u očima nekoga reinkarniranog blogera. Dubina. Kao duboko more Kao središte svijeta U snu zaboravljenu. Nakon što sam još jedanput pročitao ovaj izvaredan broj Dylana Doga odlučih sa vama podijeliti njegovu ljepotu.Ako vas to dosađiva slobdno pokupite guzice sa mog bloga.Da počnemo.Odlučio sam podijeliti radnju u 3 dijela. Zaborav. U tami sna Putovanje potopljeno U začetku. 1. Slatka djevojćica gleda morske pse u golemom podzemnom akvariju.On je kćer zaposlenika u ovom prirodnom rezervatu ogromnom i ugodnom za sve morske životinje. "Mjesto na koje čovjek mora sići ispod mora i promatrati životinje zatvorene u kavez od stakla i čelika.Ima u svemu tome ironične pravde" Spušta se duboko u podzemlje mora i gleda ogromno oko i zjenicu stravičnog mitskog čudovišta za kojeg su ljudi mislili da ne postoji.Zvali su je Scylla. "Scylla je tako strašno čudovište da bi joj se i bog morao diviti,makar s prezirom. Ima dvanaest nogu, sve prednjih, a u ustima guste zube u tri reda. ...I najgorču smrt u svakome zubu." Odiseja Narvno da je Scylla samo čudovište koje je autor poistovjetio sa "Architeutus Dux"-Divovskom lignjom koja očarava stanovnike budućeg "Neptunlanda"-podzemnog parka. 2. Dylan Dog i njegov vjerni pomoćnik Groucho dolaze u luku Bradwell u kojem se odvija cijela priča. Pozvani su od strane staroga Francuskog morskog vuka iz 2. svjetskog rata Le Duca. Povlači te dolje, U ponor divljine, I grle te samo Vrućina i led ...Nepoznato kraljestvo Njegova kćerka je inače napaljena na Dylana pa stoga imamo i jednu od mnogobrojnih ljubavnih priča u kojoj žene iskorištavaju Dylana, ne on njih. 3. U svijetu vlada pomutnja i sukobi između društva za zaštitu okoliša(Greenpeace) i ljudi koji prijevoze otpad pomoću kojega se stvara umjetna energija.Greenpeace juri za vlakovima i brodovima kako bi bezuspješno zaustavili iskrcavanje toksičnog otpada.Nitko do njih ne sluti da je ovo iskrcavanje samo paravna koji prikriva katastrofu koja se približava prema "Neptunlandu" I vraćaš se ovamo, u duboko more, u središte svijeta, gdje si i rođen U posjet kapetanu Le Ducu dolazi Njemac i njegov bivši ratni neprijatelj Admiral Rudolph Heine čovjek koji je donirao najveći broj novca u izgradnju Neptunlanda,ali ne radi životinja nego da iskrca pravi toksični otrov nakon što je odvratio pažnju svijetu od male luke Bradwell.No zli admiral ima krticu u svojim redovima.Njegovog najvjernijeg slugu koji obavještava Dylana na opasnost i time zakomplicira stvar.Sve tri radnje se spajaj,likovi određuju budućnost. Pa ideš još dalje, Sve dok ne shvatiš Da nisi stigao do kraja puta, Jer ponor koji vidiš nalazi se u tebi Post posvećujem: Mladom Dubrovačkom gitaristu koji ispod strašne vanjštine skriva osijećajnog maldića u sebi I Crvenokosoj obožavateljici pingvina koja me opskrbljivala cigarima cijelu sinoćnju večer-Hvala ti legendo

- 18:47 - Komentari (26) - Isprintaj - #