Opet je to vrijeme Da sjedimo skriveni iza zatvorenih prozora I slušamo kišu, gromove I vjetar kako divlja, Misleći kako nismo dovoljno snažni za ulice Njegujemo prirodu betona i armature I u razdrndanim stijenama Kao nekoć pustinjaci Čuvamo svoja skrovišta gdje nas ništa ne dotiče. Opet je to vrijeme da se sakrijemo od sunca, Izgrebemo kore citrusa pod nokte I onda držimo dlanove pod bradom, Pretvarajući se da mislimo o nečem hvalevrijednom, Samo njušimo esenciju vremena oko nas. Opet je došlo to vrijeme Da obučemo čarape, Izvučemo šalove, I utihnemo salve ljetne životnosti, Opet je to vrijeme za sebe, Spašavanje od juga i plime, Od previše svega i od vrućine, Opet je to vrijeme preživljavanja, Vrijeme tankoćutnosti, Koje nitko ne želi, A svima treba, Jer ne možeš bit razbacan, A složen. |