Zagrebem nokte o površinu stvarnosti, Ne čujem, Iako znam da grebem dublje od sjaja, Toliko je toga što uspijevam previdjeti Jer nemam vremena Za podizanje pogleda, Ja sam Nevina, Dobro odležano bijelo u nijansama francuskog hrasta, Kao maslac s travama, Zapinjem u grlu, a topim se u ustima, Što misliš, koliko mi je godina? Izbroji od jedan do deset, Stanemo li svi kad nam ponestane nula? Mnoštvo , pogleda, Prozora, Previda. Mnoštvo. Stvarnost ima toliko slojeva, A nokti su mi izgrebani, raslojeni. Osim kad ih se gleda iz daljine. Ne približavaj se. |
Kao crta koja se trokuti u prostoru, Gradi dijamant u obrisima, Povjerovat ću da prazan prostor može značiti svašta, I neću misliti da tamo ništa nema, (čisto jer mi je tako ljepše) Provesti ću sate zagledana u daljinu Kao u televiziju koja se nikada neće dogoditi, Vidim nemoguće A na neki čudan način kao da se događa, U nekom orisu prostora koji postoji van nas, Na nekom arku papira, Na nekom blogu, U nekim mislima I misaonim susretima. |
Nekad sam voljela muškarce, Jednog po jednog, Nekoliko odjednom, Strastveno ili polako, Iskreno ili s predumišljajem, Spontano ili slučajno, Nekad sam voljela muškarce Kao da samo oni postoje, Sve do jednog Koji je sa sobom donio Život i njegovo sjeme, Jednu biljku Koja uvijek daje, Sa dva mala lista Koji će jednom postati stabla, Oni povedoše me Od djevojčice do majke, Putem kojim nisam mislila Ali jesam, Dok nisam Sada kao potpuna, Jesam, Nisam više djevojčica Ali jesam majka, I time nepovratno Žena. |