raspala sam se na yogi danas, kroz ramena i lopatice do suza, kao da neki vulkan puca i osjećam ga kako ključa, znam što dolazi i što se događa. ipak, iznenađuju me numeričke koincidencije, i pomalo je smiješno kako se sve odigrava, kao dobar Hollywood sa primjesama Balkana, još uvijek postoji faktor iznenađenja, ali nekako s ironijom, kao: 'još nisi to savladala?' 'ehm, nisam.' raspadam se na ivaninom krevetu. odjednom sam morala sjesti i plakati. to mi pomaže. erupcija. straši me jako pomisao da te ne bude, a straši me i pomisao da se ovo nastavi. pomalo sam se smjestila na nogama u neki balon i doživljavam. samo doživljavam i ništa ne (pred)osjećam, ili si barem tako govorim da trebam. pomalo strahujem. pomalo mislim da mi možda treba šok-terapija. da nam treba šok-terapija. ići ću i sutra na yogu. prije ili poslije ću se početi sastavljati. |