raspala sam se na yogi danas,
kroz ramena i lopatice
do suza,
kao da neki vulkan puca
i osjećam ga kako ključa,
znam što dolazi
i što se događa.
ipak, iznenađuju me numeričke koincidencije,
i pomalo je smiješno kako se sve odigrava,
kao dobar Hollywood
sa primjesama Balkana,
još uvijek postoji faktor iznenađenja,
ali nekako s ironijom,
kao: 'još nisi to savladala?'
'ehm, nisam.'
raspadam se na ivaninom krevetu.
odjednom sam morala sjesti i plakati.
to mi pomaže. erupcija.
straši me jako pomisao da te ne bude,
a straši me i pomisao da se ovo nastavi.
pomalo sam se smjestila na nogama
u neki balon
i doživljavam.
samo doživljavam
i ništa ne (pred)osjećam,
ili si barem tako govorim da trebam.
pomalo strahujem.
pomalo mislim da mi možda treba šok-terapija.
da nam treba šok-terapija.
ići ću i sutra na yogu.
prije ili poslije ću se početi sastavljati.
Post je objavljen 05.01.2016. u 23:38 sati.