|
nemoć, rasprostrta u svakom trncu svakodnevnice ispijala me pomalo, cijeli dan, kao čašu dobrog vina, poznatog, bez naporne koncentracije prvog susreta, ispila me sve do prljavštine u porama, zime u kostima, do van kontrole, nemoć, cijeli me dan podsjećala na sebe, na svoju prozračnu rasprostranjenost, moguću sveprisutnost, u nekom trenutku dana mrzila sam, mrzila sam je iskreno, predano i ljutito, kad je proždirala i posljednji Ego mojih kompleksa ostala sam sama sa sobom, ovaj bijeli papir je just to take the edge off |