|
decrescendo requiema za muziku u meni cekanje tvoje tocke na upitniku kao moljac ljubavi progriza kukuljicu i sve vise svjetla i sve manje mastanja i sve siri obzori i sve uza granica, sjaje iskrivljene linije kojima ne pristaje tvoja tocka opet sam sama, orkestar u meni svira hommage samome sebi, cini se da pocinje vrijeme monologa, neprijepornih istina, paralize dirigenta vjeruj mi, postoje paralelne stvarnosti |
|
horizont je jaci od vjetra njegov zen od valova ravnina od krivulja (barem na kraju svijeta) (ne moramo se bojati stepenica) (nesavladivog napora) jutro je iskuhalo rubove neba u bijelu i kontrast, savrseno ispeglana granica (gdje nista stvarno ne zavrsava) (samo privid) (opravdani cetvrtasti okvir) prozorska okna kao nepobitna odluka vilinu konjicu samo su tocka kugle koja obvija njegov punokruzni pogled, paralelnost zaobljena u koncentricnost (najbrzi kukac na svijetu vidi sve) (mi smo uokvirili i vlastitog boga) (kad bi se mogli zaustaviti dugo bi stajali) oblina je manje krhka, svijet je okrugao, maya varljiva, stoljetne istine cesto jesu. |
|
kako je sve krug, ne znam ni ja, dobro je ponekad uzivati retrospektivu i ponovo otkrivati logiku neke stvari mozemo ponovo i ponovo shvacati sve do zaborava, kao cvijece koje vene sve do proljeca uvijek ponovo, kako je sve krug, tako sto se ponavlja onako da se moze zaboraviti izmedju je carobna rijec za dvije vatre i samo jednu vodu, zar ne? |