|
kako mudro znamo šutati kada treba izreći istinu i kao posve normalno proći pokraj nje, i to znamo, kao da se ne poznajemo, riječi i mi, samo nepovratni ostajemo u prostoru: ljudi jesmo. |
|
hoćeš da si nacrtamo oblak na vjetru i pretvaramo da je leteći ćilim? da nas upotpuni vrtlog tamo se ćutimo potpuno mrtvi. zar si mislio da ću zaboraviti? ja sam mislila da ti možeš zaboraviti. ti si me naučio iznositi cipele iz sobe i tako ostao sveprisutan, mala životna čudnota materije u antimateriji. |
|
sjedit ćemo u mom krevetu i piti pivo, ti ćeš mi pričati o revoluciji, a ja ću željeti da više znam o trockom i da mogu raditi paralele. ali dođe vrijeme kad nas ispuni stvarnost i ponestane vremena za nekoliko svijetova odjednom, to vrijeme, ma koliko prirodno došlo, uvijek ima osjećaj gubitka, kao da nešto nedostaje. krv ili prašina, pitam se? dok znam da ću te tako voljeti zauvijek i to mi donosi mir. |
|
zvučiš mi sve bliže i bliže, ponovo se uvlačiš u mene kroz prsa mi se razlijevaš kožom i postaje sveprisutan taj osjećaj cjelosti, potpune cielosti? pomalo zastrašujuća punina koja te čini osjetljivim na gubitak zero pointa, ljubav prevesti u osnovnu kemijsku matematiku, da pojednostaviš kompleksnost dovoljno je samo reducirati od božanskih kvaliteta, ali bez ekstrema gubi se sjaj i sve postaje dosadno, kako bez vrhunaca promatrati provaliju u strahopoštovanju? |