zvučiš mi sve bliže i bliže, ponovo se uvlačiš u mene
kroz prsa mi se razlijevaš kožom
i postaje sveprisutan taj osjećaj cjelosti,
potpune cielosti? pomalo zastrašujuća punina
koja te čini osjetljivim na gubitak zero pointa,
ljubav prevesti u osnovnu kemijsku matematiku,
da pojednostaviš kompleksnost
dovoljno je samo reducirati od božanskih kvaliteta,
ali bez ekstrema gubi se sjaj
i sve postaje dosadno, kako bez vrhunaca
promatrati provaliju u strahopoštovanju?
Post je objavljen 01.01.2010. u 20:06 sati.