|
prepričat ćeš mi dvjestočetrdesetdva stabla usput a ja još uvijek neću biti sigurna tko si točno ti. smijat ću ti se dvjestočetrdesettri puta usput a ti još uvijek nećeš znati što ozbiljno mislim. letit ćemo zajedno na rogatim konjima a još uvijek ćemo se pitati koja je to naša istina. otvorenih očiju, zatvorenih pogleda, napravit ćemo se usred ekstatičnog privida. a onda ćeš staviti ključeve u okidač a ja dugme usred rukava. i pričat ćemo tako još dugo, dugo, kako nas je spojila sudba i neke druge baljezgarije. dok samo nemamo snage biti kao i svi ostali, čiji svijet osuđujemo - i ne, dok u njemu živimo. kada nam ponestane izbora, bejbe, ispast ćemo s ovoga svijeta, onako kako su mislili da se pada, prije kopernika. preko ruba i neslavno. |