|
tebi ne mogu biti prošlost niti sutra previše je toga između još živo u nama. ne dopusti da te razočaram, i ne dopusti da padaš vrišteći moje ime: znaš da nikad ne bih voljela da se prolomim zrakom slobodnog pada bez prisustva mog tijela. ne brini, mene ti nitko ne može oduzeti, mene mi nitko ne može posustati, ja sam ona koju poznaješ mamurnu od buđenja, pospanu od postojanja, ushićenu od možebitnoga, sve sam to još ja i brinem samo onda kada se moj ushit ili moj mir (kojem si me ti učio biti) poskliznu u sanjanjima: i onda kad uvijek očekujem previše, još uvijek, to sam ja: ona koja se smije, sebi, uvijek prije nego ostalima, ne brini se za mene, preživjet ću poviše dna. |