|
kada nade postanu navika, a ocekivanja teret, vrijeme je da pustimo telefone da iscure i gledamo kroz prozor. pada kisa, i vani je dzungla, tropska i divlja, misli su mi prozirne i mutne poput stakla. kada mi ponestane zraka, ja udahnem oblake sa tla i preznojim se. jer ne mogu uciniti nista vise da zavrtim svemir da potjera vodu na moj mlin. |