|
davno me pojela barcelona. sada me izjeda istok, u svakoj liniji dlana koja govori o mojim bolestima jedna je stopa dalje do vladivostoka. do ruba ostavljam korake za neki od iducih puta. um je cudna biljka. sada ga imas, sada ga ne trebas. uvijek malo za poslije, svaka analiza ima eksponenciju kojom nikad ne zavrsava. (bez obzira koliko daleko, dovoljno daleko ne moze se biti. utjeha ili spas? tko zna sto je osuda?) o srcu nikad nisam tako razmisljala. da li ga imam, da li ga trebam. srce nikad nisam stedjela, i svaka mu je analiza imala preodredjen kraj. beskonacna nula bez predznaka oduvijek je mirisala pozitivno, kao vjerovanje ili nada. |