davno me pojela barcelona.
sada me izjeda istok, u svakoj liniji dlana koja govori o mojim bolestima
jedna je stopa dalje
do vladivostoka.
do ruba
ostavljam korake
za neki od iducih puta.
um je cudna biljka.
sada ga imas, sada ga ne trebas.
uvijek malo za poslije,
svaka analiza ima eksponenciju kojom nikad ne zavrsava.
(bez obzira koliko daleko,
dovoljno daleko
ne moze se biti.
utjeha ili spas?
tko zna sto je osuda?)
o srcu nikad nisam tako razmisljala.
da li ga imam, da li ga trebam.
srce nikad nisam stedjela,
i svaka mu je analiza imala preodredjen kraj.
beskonacna nula bez predznaka
oduvijek je mirisala
pozitivno,
kao vjerovanje
ili nada.
Post je objavljen 30.10.2008. u 15:41 sati.