|
odlasci su uvijek kao ispovijed istine: pred rastanak pažljivije slušamo i bolje se trudimo pamtiti ono što će uskoro postati daleko ili zaborav. poznajem taj uzorak i njegovo svako sjecište preobučeno u raskršća razgaljena obespravljenošću: ništa se više ne može učiniti paucima koji su pleli niti između baš ovih zidova, samo ih pobrojati, imenom zazvati i otići bez osvrtanja. odlasci me uvijek podsjećaju na podvlačenje crte ispod računa ili logičkih premisa: svrha je tu nebitna, ljudi su već preodavno zadali pravila i izmislili dogme, da zauzdaju prolaznost prije očaja i besciljno nastave naprijed. i sada, kao i uvijek prije, i ja samo prvo čovjek, a onda sve ostalo, posljednje ništa. |