odlasci su uvijek
kao ispovijed istine:
pred rastanak
pažljivije slušamo
i bolje se trudimo
pamtiti
ono što će uskoro postati
daleko
ili zaborav.
poznajem taj uzorak
i njegovo svako sjecište
preobučeno
u raskršća razgaljena
obespravljenošću:
ništa se više
ne može učiniti
paucima
koji su pleli niti
između baš ovih zidova,
samo ih pobrojati,
imenom zazvati
i otići
bez osvrtanja.
odlasci me uvijek podsjećaju
na podvlačenje crte
ispod računa ili logičkih premisa:
svrha je tu nebitna,
ljudi su već preodavno
zadali pravila
i izmislili dogme,
da zauzdaju prolaznost
prije očaja
i besciljno nastave naprijed.
i sada,
kao i uvijek prije,
i ja samo prvo čovjek,
a onda sve ostalo,
posljednje ništa.
Post je objavljen 17.08.2008. u 01:30 sati.