let u boji naopačke

. (bez namjere) iskra - pepeo



trenje grada na koži je umorno,
mi slijedimo sjenke mjeseca kroz vrijeme
tražeći svoje mjesto pod suncem
ljeto nam se utiskuje u stopala kao mandala od prašine
sa bezimenih đonova dematerijaliziranih prolaznika
izlizani svjetovi troše se u prah,
meki su i toplovrući,
bosonogim koracima putujemo nigdje samo da putujemo
i osjetimo to trajanje bez cilja
neprestano negdje stižemo i sami u sebi
smo odbrojavanje od manjeg prema većem;

možda gubimo logičkim argumentom, ali naša je beskonačnost
i ulice su kameni travnjaci,
naša srca su kao lopte:
bacamo ih u zrak, jedni na druge, pepamo ih o pločnike,
nosimo pod miškom, pretjerujemo s pažnjom, zaboravljamo u ormaru,
gubimo ih tek što pronađemo novo utočište za svoju pažnju,
onda se čudimo njihovoj samovolji i ulozi više sile u svemu,
raritetima je netaknuta vrijednost;

sve me to podsjeća na iskru:
postoji jedan trenutak tik prije nego bljesne punim sjajom
kad nastupi neko zatišje u svemiru, osjetilno sljepilo:
to se ona povuče u snove da nabere dovoljno sebe u tu eksploziju
i traje
dok ne postane pepeo;


trenje grada na koži je umorno,
nije se desio danas,
taj tren snovitog predmnijevanja, samo pepeo,
zaklela bih se da si me okrznuo poljupcem u rame
iskra
pepeo
bez namjere

21.06.2008. subota

- Gukni golube (10) - Misli na drvo - #

<< Arhiva >>