|
trenje grada na koži je umorno, mi slijedimo sjenke mjeseca kroz vrijeme tražeći svoje mjesto pod suncem ljeto nam se utiskuje u stopala kao mandala od prašine sa bezimenih đonova dematerijaliziranih prolaznika izlizani svjetovi troše se u prah, meki su i toplovrući, bosonogim koracima putujemo nigdje samo da putujemo i osjetimo to trajanje bez cilja neprestano negdje stižemo i sami u sebi smo odbrojavanje od manjeg prema većem; možda gubimo logičkim argumentom, ali naša je beskonačnost i ulice su kameni travnjaci, naša srca su kao lopte: bacamo ih u zrak, jedni na druge, pepamo ih o pločnike, nosimo pod miškom, pretjerujemo s pažnjom, zaboravljamo u ormaru, gubimo ih tek što pronađemo novo utočište za svoju pažnju, onda se čudimo njihovoj samovolji i ulozi više sile u svemu, raritetima je netaknuta vrijednost; sve me to podsjeća na iskru: postoji jedan trenutak tik prije nego bljesne punim sjajom kad nastupi neko zatišje u svemiru, osjetilno sljepilo: to se ona povuče u snove da nabere dovoljno sebe u tu eksploziju i traje dok ne postane pepeo; trenje grada na koži je umorno, nije se desio danas, taj tren snovitog predmnijevanja, samo pepeo, zaklela bih se da si me okrznuo poljupcem u rame iskra pepeo bez namjere |