trenje grada na koži je umorno,
mi slijedimo sjenke mjeseca kroz vrijeme
tražeći svoje mjesto pod suncem
ljeto nam se utiskuje u stopala kao mandala od prašine
sa bezimenih đonova dematerijaliziranih prolaznika
izlizani svjetovi troše se u prah,
meki su i toplovrući,
bosonogim koracima putujemo nigdje samo da putujemo
i osjetimo to trajanje bez cilja
neprestano negdje stižemo i sami u sebi
smo odbrojavanje od manjeg prema većem;
možda gubimo logičkim argumentom, ali naša je beskonačnost
i ulice su kameni travnjaci,
naša srca su kao lopte:
bacamo ih u zrak, jedni na druge, pepamo ih o pločnike,
nosimo pod miškom, pretjerujemo s pažnjom, zaboravljamo u ormaru,
gubimo ih tek što pronađemo novo utočište za svoju pažnju,
onda se čudimo njihovoj samovolji i ulozi više sile u svemu,
raritetima je netaknuta vrijednost;