|
svakako je dobro podsjetiti se koliko smo mlado izgledali nekada kada nikada takvo nešto ne bi pomislili za sebe, dogodi se to uvijek u neko bezvezno jutro kad se jednostavno probudiš i znaš da si drugačiji nego jučer, stariji, skloni smo reći, iako tko zna koliki bi znali točno objasniti što to točno znači, osim suptilne ispričnice za pojačanu ćudljivost i istančanu potrebu za detaljiziranjem uglavnog nebitnog, ‘svakako je dobro podsjetiti se koliko smo mlado’ isto ne znači ništa osim očitog kontrasta između dva lica vremena na našim izrazima, i ne možemo znati zašto ga osjećamo kao dobro i manje dobro, zašto im nabijamo predznak, kao da je nešto krenulo po zlu: ‘starimo’, ma koliko godina imamo svaki nas dan u prolasku uvijek podsjeća našoj trajnosti i momentalnoj dotrajalosti u istoj |