click disconnect (to spinning again)
|
kuća se naslanja u more, ispilo joj je kamene dodire u nedodirljive daljine, samoću ispiru valovi koji unutra prave jezero, mi sjedimo jedno pokraj drugog, dovoljno daleki da se ne dodirnemo, dovoljno blizu da se osjetimo, zaglavljeni između čuda, iznenađenja, stvarnosti i istine nepomični smo dok se pogledima pokušavamo sakriti u pukotine zarastamo u miris mahovine, kamen nas upija u svoje pore i čekamo osudu na golotinju duše jedno pred drugim nemamo riječi koje bi nadglasale bonacu u kojoj utapamo poglede, ili ljepljivi oblak prešutane tišine koji nam curi niz leđa, nemamo više ništa, niti ponijeti natrag sa sobom, povratak će biti lagan, svemu je kraj, bez ičega, samo koraci u prašini i popodne |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.