kuća se naslanja u more,
ispilo joj je kamene dodire u nedodirljive daljine,
samoću ispiru valovi koji unutra prave jezero,
mi sjedimo jedno pokraj drugog,
dovoljno daleki da se ne dodirnemo,
dovoljno blizu da se osjetimo,
zaglavljeni između čuda, iznenađenja, stvarnosti i istine
nepomični smo
dok se pogledima pokušavamo sakriti u pukotine
zarastamo u miris mahovine,
kamen nas upija u svoje pore
i čekamo osudu na golotinju duše
jedno pred drugim
nemamo riječi koje bi nadglasale bonacu u kojoj utapamo poglede,
ili ljepljivi oblak prešutane tišine koji nam curi niz leđa,
nemamo više ništa,
niti ponijeti natrag sa sobom,
povratak će biti lagan,
svemu je kraj,
bez ičega,
samo koraci u prašini
i popodne
Post je objavljen 22.07.2007. u 08:26 sati.