podsjetilo me danas more da ponekad moram ukrasti sebe od sebe za sebe, podsjetilo me da već me godinama podsjeća prolazi vrijeme, da a ja još uvijek vjerujem da možda baš ovaj put stvari budu drugačije, ili barem tako nekako, otprilike. |
oko tebe plavetnilo. čuješ njegovu boju. zamahuješ. kapljice odlaze u nebo. pa se vraćaju u more. kroz vodenu koprenu. nazireš oris obale. s onu stranu horizonta. nagovješten kraj. misliš da mu plivaš. a istina je da se koprcaš. boriš se protiv davljenja. boriš se za disanje. |
i tako dalje i kao vaga: sa dva utega KAŽEŠ DA najbolji su u kombinaciji, KAŽEM DA bez crne bela ne bi vredela, problem je u sivim nijansama KAŽEŠ da se isplati živjeti zbog onih 1/10 vremena MISLIM DA zbunjujuće je to sa tim desetinama... 4+5+1+9=19/10 (1.9 života), a uvijek sam mislila da je samo jedan, umorna sam od revolucija NASTUPA TIŠINA danas je gradom letjelo perje, danas sam letjela jureći za suncem podsjetio si me na prolaske ispod duge NA TREN KAO DA NISAM BILA |
mogu li te ipak pamtiti i kada te zaboravim negdje duboko u sebi, kao refleks možda ili boju očiju? jesi li ipak zametnut negdje duboko u meni, kao pregažen trag ili nepovrat, kao nostalgija |
|
eklektika, moja soba plavih zidova ispod bijelog stropa izlaz prema gdje bih htjela biti, grad na rijeci i zrcalna slika neba, glave u krugu i rasuti šeširi, i ženska tijela sa krilima, neke misli našarane uljanom bojom po ormarima, bordo-crvene i plave isprepletene linije, u centru ti pričaš, ja pišem ispod deki i jorgana prolazi nedjelja. |