kad se pomaknuo telefon, posve prirodno osjetila sam nelagodu posve prirodno još davno pitala sam je li sve-jedno, sve-je-dno ili svejedno, još davno i ne znam da ću ikada ili neću, ne bih sutra tad netko mora biti lopuža praznine otkucaja jednom bih pogled spremljen je u latici žutog tulipana na ledinama praznim poput papira polka mašte misli zaustavljenih od prolaska kako bih a prozirni poput pare kesica čaja na suhom celofanu snovi i lakoća sjećanja da može bez nezamjenjivosti lako bih ruke ostale uz tijelo da mu posluže mogućnosti tri dana bez vode bez vode sa vodom bih gipkost strujanja zraka između svijeta i prozora, jedan slijed posve slobodan moranja. |