kad se pomaknuo telefon,
posve prirodno
osjetila sam
nelagodu
posve prirodno
još davno
pitala sam
je li sve-jedno,
sve-je-dno
ili
svejedno,
još davno
i ne znam
da ću ikada
ili neću,
ne bih sutra
tad netko mora biti
lopuža praznine otkucaja
jednom bih
pogled
spremljen je u latici
žutog tulipana
na ledinama praznim poput papira
polka mašte
misli zaustavljenih od prolaska
kako bih
a prozirni
poput pare kesica čaja
na suhom celofanu
snovi
i lakoća sjećanja
da može bez
nezamjenjivosti
lako bih
ruke
ostale uz tijelo da mu posluže
mogućnosti
tri dana bez vode
bez vode
sa vodom
bih
gipkost
strujanja zraka između svijeta
i prozora,
jedan slijed
posve slobodan
moranja.
Post je objavljen 25.08.2005. u 20:53 sati.