i kad se na trenutak - posve slucajno - zateknem slazuci medjice od zala tudje plaze, pomislim kako bi bilo posve dobro zaboraviti rijeci, i u nijemosti viriti slicice malo tudje - malo tvoje, jer svi se negdje sretnemo i ukrstimo prasinu, da si ni ime ne znamo i imao je covjek pravo... isto bi mirisalo. |