Ljudi su prijetvorna bića. Ali nisam htjela o tome pisati u ovome postu. Samo sam to htjela iznijeti kao činjenicu jer mi se dalo. A tko danas, ako nije dijete, nije upoznat s tom činjenicom? Uglavnom....

Svijet je prolazan - ljudi su prolazni, biljke i životinje također. Sve ima svoj "rok trajanja", a onda sve kreće ispočetka nastajanjem nečega "novoga". I tako se sve uvijek vrti u krug ponavljajući se...a do kada? Život je relativno kratak ako ćemo se osvrnuti na život prosječnoga čovjeka.. Čovjek većinu svoga života provede radeći... Ako ima posao koji voli - super, ali ako nema uvijek će biti nesretan i nezadovoljan. Naravno da je za sreću potrebno mnogo više od zadovoljavajuće karijere..ali za sada ostanimo na ovoj temi. Danas nema posla bez poštenog školovanja, a i nakon takvoga također ima mnogo nezaposlenih ljudi. Zaključak - u našoj dragoj državi teško je naći posao, kamoli još onaj kojim će čovjek biti zadovoljan.

Zbilja ne znam kako započeti uvod svoga problema. Koji zapravo i nije problem, već nešto što me muči.. a to kad bolje pogledam ipak i jest, hajmo reći, definicija problema... Dakle, moj brat od malena je znao što želi postati jednoga dana, i eto ga danas živi svoj san. Ja, s druge strane, nemam blage veze gdje bih ni što sa sobom. Trenutno sam na prekretnici života pošto sam maturantica, ali se jednostavno ne vidim nigdje posebno.

Osjećam se kao dijete. Malo, krhko, neuko dijete, nezaštićeno od surove stvarnosti koja vreba svaki dan. Živim u svome zamišljenome svijetu, a svijet oko sebe promatram rozim naočalama. Za svaki problem smatram da će se riješiti sam od sebe, u svakome čovjeku mogu vidjeti nešto dobro, ne razmišljam o realnosti i događajima na ovoj Zemlji koji nisu nimalo milosrdni. Ne znam na koju stranu skrenuti, a ništa i nitko mi ne olakšava u donošenju te odluke. Ne znam tko sam. Ne znam što bih. Stojim pred ogromnom stepenicom u svome životu, a nisam sigurna imam li dovoljno veliki raskorak da ju prijeđem. Sve se dešava prebrzo i presurovo. Ima dana kada se time uopće ne zamaram iako podsvjesno znam da sam u škripcu, pa opet ima i dana kada me sve stegne u prsima i oči se napune suzama jer ne znam što ću. Još sam nedefinirano ljudsko biće, još se nisam pronašla, a netko od mene očekuje da sada znam što želim i da se potrudim za to svim snagama i čvrsto ga zgrabim. Lakše je kada znaš za što se boriš, ali kada se boriš samo borbe radi, da bi jednoga dana kada doživiš prosvjetljenje imao mekši put iako sada stojiš u mraku, ta borba postaje jako teška i naporna. Mnogo puta sam se zapitala trebam li se predati, ili se svejedno truditi...ali odgovora nema. Ne pronalazim ga u sebi..
Zamišljam se kao malo dijete koje stoji u kutku prazne crne sobice, skvrčenih koljena i pognute glave, i samo plače, plače, plače...
Svakoga dana pokušam se malo više pronaći, malo bolje upoznati samu sebe.. Ali napredak je uvijek gotovo pa nepostojeći. Treba mi netko da me čvrsto zagrli i uvjeri da će sve biti bolje, netko tko ima odgovore na moje nedoumice i tko je barem malim dijelom dijete u srcu da me može razumjeti.