nedjelja, 25.06.2006.
Državnost
Danas je dan kada su Hrvatska i Slovenija početkom devedesetih skužile da im je bolje solo nego s jugom.
Slovenija se nekako izvukla s malo žrtava, tko zna kako i je to uspjelo.
Valjda nisu bili u planu velike srbije iz čuvenom memoranduma SANU !
Ili su bili u nekom dogovoru, tko zna.
Sjećam se samo kako mi je baka pričala da su se oni uvijek dogovarali sa srbima na našu štetu, pa čak i u vrijeme rata.
Kao gorenje frižider bi u Zagrebu koštao 4 milijuna a u Beogradu 2 !
I slične stvari kao prodaja kerozina avijaciji JNA usred rata al neka, bolje da su tako prošli nego kao mi.
Evo crnogorci su nas napadali, palili, ubijali a sada su nam veliki prijatelji kada treba im podrška koju smo im već dali priznanjem kao prvi prije EU i bilo koga.
Nego šta, kao zamjenu za bombe za Dubrovnik.
Za kilavu ispriku mafijaša i zločinca koji je bio na položajima s četnicima i rezervistima JNA kada se raketirao i palio Dubrovnik i okolica.
Ispriku tipa svi bi se trebali svima ispričati.
Oni su pak dobili državu bez rata. S našim priznanjem kao prvima.
Hvala Bogu da je to prošlo mirno.
A zašto su Hrvatska i BIH morala tako proći ?
Je li to bio neki plan masona, tj. svjetskih gospodara moći kako bi nam kao netko kao pomogao od koga smo morali kupovati i oružje i bili siromašni sa 100 maraka plaćom i izgubljenim djetinjstvom, mladosti, budučnosti....pa onda kao zahvalu smo ima rasprodali svo svoje bogatstvo od banaka, telekoma, ine....
Uništena nam je prozivodnja i postali smo umjesto proizvođača kupci tuđih trgovačkih megastorea i proizvoda.
Slavonija i oranice zjape prazne i uvozimo tuđe, GMO nam se nameće na silu a zdravom hranom bi mogli hraniti pola europe...
Hah, gle u krvi smo dobili državu, u kojoj se samo zovemo hrvatima a ustvari smo kolonija i robovi gdje mnogi rade nedjeljom za manje od 3000 kuna plaće.
I to žene uglavnom dok ženske kvaziudruge se bore za pravo na masakr nerođenih od vlastitih majki a uopće ne mare što mnoge žene nemaju nit nedjeljom obitelj, mir, odmor, misu, ručak zajednički, izlet, posjete, ništa...
Ipak i za svo to licmjerje i prevare mnogi su ginuli nadajuć se da će nam biti bolje....
Kako je njima koji su život, zdravlje, živce ostavili za to, sve su dali, baš sve...
Oni koji su preživjeli, mnogi od njih, preko 1500 se ubilo.
Evo na radiju slušam baš " ne dirajte mi ravnicu ".
Za sve poginule, za sve poginule poslije rata ostaje vjera da će se ipak vratiti u željenu zemlju jednoga dana...
...ne dirajte im ravnicu jer oni ću se vratiti...
- 13:29 -
ponedjeljak, 19.06.2006.
Čemu povjerujemo ?
Uoči 06.06.2006. počele su priče o đavoljem datumu iz Otkrivena Ivanova.
Čak je i neki film krenuo baš na taj dan.
Sve nekako intrigantno i zanimljivo.
Ali gle čuda, gle ti naših medija ???
Što ?
Kazaše gotovo zborno da sve te brojke, sva ta predviđanja iz Otkrivenja su deplasirane tvrdnje u koje nitko ne vjeruje ?
Hm, kak sad nitko, ja očito živim na nekoj drugoj planeti...
Možda su mediji potajno napravili neko istraživanje ili anketu pa znaju....
Ma naravno da nisu, al bubaju samo tako.
Jasno je s druge strane da su ljudi od Crkve nekako tu pokušali smiriti loptu da ljudi ne paničare previše, samo, da li su baš dobro iskoristili situaciju da ukažu da brojevi jesu simboli ali da đavao ipak postoji i da se nalazi u mnogim porama života i da prijeti i sada a pogotovo u budućnosti ?!
Zaboravili su također pomenuti da ništa iz Biblije se još nije pokazalo kao netočno !!!
Nikako mi ne ide u vugla kako se davinci kod tako bahato reklamirao kao neka "potraga za istinom" 
kada je na svakome koraku bio osporavan kao od šale.
Kako se samo tomu dalo na važnosti i kako su mnogi ( bez obzira na dobar dio onih koji misle da je film bezveze ) počeli govoriti kako ima nešto u tome, dakle film je postigao cilj, a taj je da mlitave ljude koji nit su vjernici nit nisu ili su pak samo na papiru i za Božić i Uskrs, poljujaju ili preokrenu.
Ali kad je riječ o đavlu koji neminovno postoji to je kao sve deplasirano ?
O da li je ?
Ili šta ako nije ? 
Ipak je đavlu najvažnije da uvjeri čovjeka u svoje nepostojanje, da nema moć nad njime i da čovjek sam bez Božje pomoći mu se može oduprijeti, ili čak da loše što čovjek radi i nije loše.
Mudro, da , za đavla samo rutina.
Tek kad je čovjek za Boga zagrijan đavao se uznemiri.
Zato se i kaže kako đavao najviše napastuje vjernike jel one druge naprosto već posjeduje !
A kako najbolje nego i da ne znaju za to !
Gnostici su upravo oni koji ne vjeruju da đavao postoji.
A njihova izmišljena evanđelja su temelj davinci koda i još koječega što se nudi u zadnje vrijeme.
Zaista, čemu povjerujemo ?
Za naše grijehe probodoše Njega,
Za opačine naše Njega satriješe,
Njegove nas rane iscjeliše.
Izajija 53
700.g. B.C.
- 21:12 -
Komentari (23) - Isprintaj - #
nedjelja, 04.06.2006.
Nepoznati Bog
O dođi natrag moj nepoznati Bože, piše Nietzche...
Na današnjoj propovijedi je baš bilo riječi o tome na nedjelju Duhova, druga najvažnija blagdana nakon Uskrsa i Božića.
Nema riječi s kojom se nisam složio. Kao da je svećenik čitao iz dna moje duše.
Kako kaže, kada bi maknuli sve vjerničke maske s sebe...sve dogovore i pregovore s Bogom, interese i koristi...strahopoštovanja...proračune...što bi nam ostalo ?
Da zaista, što bi nam ostalo. Koliko god se slagao s tom propovijedi toliko sam bio i namrgođen i žalostan jel istina djeluje na čovjeka.
Koliko smo iskreni mi vjernici zaista ?
Sve dužnosti obavljam uredno, i preko propisanog, jako pazim na molitve, mise, humanitarno, ovo ili ono.
Ali koliko zaista opraštam iz srca a koliko jel moram kao kršćanin opraštati ?
Što je moje uopće ?
Kolika je ta vjera, je li uopće šta ostalo ?
Gdje je onaj dječji osmjeh koji je bio nepatvoren, čisto moj ?
Ma i neugodna iskrenost kojom kako mi majka kaže sam ju sramotio pred ljudima ?
Je li ono samo zamagljeno strahom od Boga i je li moja vjera samo odraz milosti što mi je dao Bog da raspoznajem zlo ?
Je li moj Bog nepoznat ?
Što da nisam vjernik, kakav bih bio ?
Bi li nokautirao nekoga tko mi radi nepravdu, bili bio zao ?
Možda Bog baš tako precizno vodi naše živote i nekima daje put kroz vjeru a nekome ne.
Jel svatko ima svoj put, svoj put do Boga.
Svo smo mi udovi istoga tijela, samo su nam putevi različiti.
Svi smo mi vjernici od Duha Svetoga samo su darovi različiti.
Razmatrao sam nevjernike, poluvjernike ( papirnati ), solo-vjernike ( ne treba im Crkva ) i sebe.
I nekako uvijek subjektivno nalazio sebe kao pobjednika.
Vjerojatno sam i pogriješio.
Ali čak da sam i pobjednik, što je moje ?
Jel mnogo toga radim kao vjernik, vjerujem da je to dobro jel sam naučio od Crkve.
A što da skinem to lice s kojim se nisam rodio, u kojem nisam odgajan, što bi mi ostalo ?
Da li bi bio gol i bos, siromašan ?
Neznam.
Niti želim znati i probati jel bez vjere sam ionako bio na dnu.
Ja ne mogu bez vjere.
Slab sam . Čovjek sam.
I znam da kada dođem pred lice pravde i kad se skinu sva ta odijela koja uporno oblačim i koja me štite od đavla....znam da ću biti jako mali.
Znam, jednostavno znam.
Svjestan sam da sve dobro je samo plod milosti i moga uvjerenja, straha i proračunatosti na kraju iz svega.
Svjestan sam da sam samo osoba koja se može odlučiti za jedno ili drugo, dobro ili zlo.
I tu je moja veličina ili malost.
Ja to činim iz uvjerenja, spoznaje vjere.
Znam da je tu moj udio jako mali.
Samo dajem prostora Bogu.
Iz poznatih mi činjenica.
Onaj koji ne zna za njih a čini dobro, taj živi s Bogom također.
Možda generalno radi manje ali kada se skinu maske, vjerujem da je veći.
Zato ne želim odbacivati nevjernika, grešnika. Zato neću nikada zakrpavati rupe zida svoga koga sam sam stvorio misleći da me netko po meni loš može uništiti.
Jel tko je dobar a tko loš ?
Zna samo dragi Bog koji će nam suditi po savjesti !
Nemam prava odbacivati drugačije od sebe. Ne, neću im dati za pravo ono što je protiv Boga i istine ali neću nit bježati od njih niti ih tjerati.
Uvijek sam volio još kao dijete kišu, vjetar, buru, oluje. Čudio sam se kako ljudi bježe i njorgaju na to. Meni je to uvijek bilo lijepo. Često bih sam lunjao, kupao se, trčao, šetao.
Često sam i kao bježao da nebi ispao čudak. A opet bi od nekuda gledao i gledao. Vidio sam ljepotu a ne strah i prijetnju.
Svatko, svatko ima ljepotu u sebi. Da li ju želimo vidjeti ?
Zar nije ljepše u svakome gledati ljepotu ?
Tko mi zato daje za pravo da bježim od ljudi koji nisu po mojoj mjeri i proračunu ?
Zašto nebi bio drvo pod čiju krošnju se mogu oni skloniti, kad meni oluja ne smeta.
Nekada me i boli ali mi je i lijepa. Jel i to je život.
I grešnik je čovjek. Osuditi grijeh, nikada čovjeka.
Jel možda bi mi bili u njegovoj koži gori.
Možda njega oluja jako boli ali nezna gdje je krošnja sigurna, da će ga zaštiti, spasiti.
Možda mu nisu rekli ili ga prevarili da je pod krošnjom varka.
Samo Bog može suditi.
Mi vjernici smo tu za praštanje i pomoć, mi moramo biti krošnje, makar nas ne htjeli. Čekati, taman cijeli život na proplanku da netko naiđe i skloni se kad krene oluja.
Nama oluja ne smije smetati, jel nas Bog štiti.
Mi sve moramo voljeti i križ kao Isus ljubiti.
Jel možda smo pod košuljom jako mali.
Zato nemamo vremena se nećkati, nego činiti što više i više, da barem popunimo košulju.
Najmanje što možemo.
- 16:39 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
subota, 03.06.2006.
Djeca Raja
Bila je najljepše mlado od žene.
Ne samo zbog fizičke ljepote njene koja je posramljivala cvijeće skriveno i uvrijeđeno tamo gdje je prolazila.
Imala je i duh koji je lomio i najtvrđu volju za lošim raspoloženjem.
Ime joj je bilo antičko zbog kojega su ratovi počimali.
Bili smo djeca. Naše oči su upijale samo lijepo, duh primao samo ugodno, na zlo nismo ni pomišljali jel je anđeo čuvao našu nevinost. Bilo je to bezbrižno djetinjstvo.
Toliko lijepo da danas nikakva patnja ne može sugerirati da život nema smisla.
Kako je jedan moj prijatelj iz tih dana rekao, šta god nam se dešavalo u životu postoje trenuci zbog kojih se isplati živjeti, taman da poslije nema ničega.
Helena je bila zaista lijepa, i kad su govorili da nije više toliko lijepa, ja to nisam vjerovao.
Ne zbog kredita iz prošlosti nego jel su jednostavno moje oči vidjele tako.
Shvatio sam kasnije da sam joj ukrao ljepotu.
Ostala je zarobljena u mojim očima.
Jednoga dana je tražila tu ljepotu natrag shvativši da sam ju oteo. Nije navikla bez nje.
Rekao sam joj samo pod jednim uvjetom.
Da mi vrati srce. Moje srce.
I meni je nešto falilo.
Srce dječaka.
Srce koje je negdje lutalo u potrazi za takvim utopijskim ljepotama, tražilo raj bezbrižnosti i ostalo u tom izgubljenom vremenu djetinjstva i nije se htjelo vratiti, ignoriralo pozive...i kad mi je njaviše trebalo.
Prolazila je mladost, iskušenja, borbe, kolebanja, sve loše što je bilo sada mogu okriviti Helenu, jel kada nisam imao srca.....znao sam gdje je....nisam bio kriv....
Nisam znao živjeti u surovu svijetu...
Nigdje nije bilo toga ideala djetinjstva, te bezbrižnosti, nevinosti.....
Mladost je postala bez tog dječjeg srca suprotnost....život nije bajka čuo sam sto puta...
Ljudi su se mijenjali, nalazili svoje bogove i klanjali im se....nisam nit ja bio imun....
Netko je rekao da kada dijete umre u tebi da si tada ustvari mrtav.....
Nisam više dijete, ali srce sam želio nazad, jako sam ga želio...
Znao sam da bez njega sam samo tijelo bez duše...
Boga sam molio da mi da to srce dječaka kojemu nitko nije pričao o strahu i grijehu da prođem kroz zemlju smrti, kroz vrata paklena, nevin kao dijete....da vratim sve moje prijatelje koji su od slatke dječice otišli tamo gdje im nije mjesto.....
O Bože, samo jedan dan, smo jedna prilika, rizik bih prihvatio....jel ne vjerujem da postoji pakao, ne vjerujem....ako ljubav pobjeđuje sve...onda pakao ne postoji....ako postoji konačna bitka gdje će nas Isus spasiti, onda će spasiti sve....onda će svi pravednici krenuti u konačni boj....po svoje prijatelje....
Znam da to možeš, znam da si se sam utjelovio kako bi spasio nas....znam da su i pravednici pomogli, pravednici koji su i grešnici....znam da možeš....ako postoji cijena, reci....i ne slušaj negodovanje i predomišljanje...uzmi svoje....
Znam da postoji ljubav i ljepota, neznam za Tvoju nedokučivu, nisam je nit dostojan, ali prihvati moj vapaj za onima koji su bili bezbrižni kao i ja....imali srce dječaka....koje im je netko ukrao....nisu oni krivi....znaš da nisu....ne odbaci one koje nisu našli svoje izgubljeno srce...ali ti si pravedan, savršen i znam da postoji cijena....tvoja cijena....možda se i ne može platiti....bez tvoje milosti ništa nije dovoljno...ali je tu, kakava god bila, od tvoje malene dječice je...znam da ti nije svejedno i da ti je drago...znam da ovo čitaš...
- 11:42 -
Komentari (20) - Isprintaj - #
