24.01.2020., petak


"...now I go out alone, if I go out at all"

Najbolji sam sâm. Hoću reći, najbolja sam verzija sebe, sâm. Što sam samiji, bolji sam. Što je šteta, siguran sam da imam simpatične i hvalevrijedne kvalitete za podijeliti koje nitko ne može vidjeti, jer kada bi vidjeli, ne bi ih tamo bilo. Kao svijetlo sam u frižideru, gasim se kad ne gledaš. Barem sam, sâm, najmanje u poziciji da radim štetu.

Znam točno što moram reći, i kako. Znam kako se treba ponijeti i kakvu energiju emitirati. Dobro procjenjujem situaciju, zavidnom količinom iskrene, tople empatije. Tu sam za tebe; samo nemoj prići. Što je opet šteta, jer svi su moji poslovi, u kranju ruku talenti, usko vezani uz prisutnost drugih. Pliz nemoj, riječima drugim, gledati me predugo, koncentrirano i uporno. Samo površno i letimice, pliz, samo da se osjećam bolje, jer se bolje osjećam kada nisi tamo.

Gle, pokušavam sve ovo reći na simpatičan način, ali nema ništa simpatično u tome za reći. Nisam kvalitetna socijalna osoba. Kada govorim sa drugima, osjećam se fejk i bojim se da se vidi. Kada sam svoj, pitam se jesam li to doista ja. Sve što jesam, svaki temelj svaka cigla moje konverzacije, osjetila i taktilnosti, nestaje čim ih pokušam provesti u praksu. Odmah fulam smijer rečenice, prozuji ti pored uha i udari nekog u prolazu. Odmah ne slušam dovoljno pozorno, digresiram u mislima dovoljno dugo da fulam nit onoga što mi se govori. Imam istrenirano lice, ajme da mi vidiš lice, moje lice je kvalitetno i nikad me ne oda, izgledam kao da sam tu, naj tu što mogu biti, ali nisam, vjeruj mi, razmišljam o ovom tekstu dok još nije bio tu.

Dišem, dišem duboko, i osjećam temperaturu zraka dok mi struji kroz nosnice. Svaka sekunda se računa. Guštam si u tijelu. I onda priđeš. I onda sve ode u zrak. Sva kontrola koju si tepam da posjedujem nad sobom evaporira u tren oka, i sada, sada pazim kako. Pazim kako zborim što zborim i kako se držim. Nije u pozadini nesigurnost, barem ne u konvencionalnom smislu. Jedino u što nisam siguran, kada mi priđeš, je želim li biti ta verzija sebe, koja jesam, u toj datoj instanci, kada mi priđeš. Jesam li bolji od ovoga?

Ako se usudiš sugerirati da previše razmišljam, ne možemo biti prijatelji. Naravno da previše razmišljam, zato smo ovdje, ne? Što želiš, da ne razmišljam o tome? Gdje je zaboga zabava u tome?

Kada bi bio konzistentan u osobi koja jesam, tko zna bi li izdržao? Izdržao biti ja. A jasno mi je tko to je – samo kada sam sâm. Volio bih znati zašto je to tako, ali vjerojatno nikada neću saznati. Sve što znam, je to da prvo moram dopustiti si biti ništa, pa nešto, pa ja, kada mi priđeš. Instinkt me tjera da reagiram, u skladu sa društvenim normativima. Možda prije no što reagiram, samo udahnem jednom. Pa dva puta. Pa osjetim temperaturu zraka u nosnicama.




- 13:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.01.2020., ponedjeljak


Željki:

Ako je odbijanje mantre "life is hell" obrambeni mehanizam, who's to say da je prihvaćanje istog nešto drugo? Želim prihvatiti da je predavanje emotivnim, ili misaonim cirkulacijama iskreno suočavanje sa žuljevima psihe i zdravija metoda dosezanja "mira", mira u neveri na moru tjeskoba. Reći "da, okej, jebi me, uzmi me, žderi me, nauči me, naposljetku odi ća" i prepoznavai mehanizme koji nas obuzmu, možda vidjeti od kuda stižu, prepoznati njene geneze i iz njih pokušati prepoznati njihova lica.

The truth ( za mene ) is, da smo bića navike. To sam naučio boreći se sa OCDom. Dovoljno puta si braniš stati na crtu uz neki iluzorni razlog da ćeš time prizvati neku konkretnu nesreću - dođe dan kada tijelo zapamti tjeskobu i naredbu ali ne i konkretan razlog od kojega si toliko strahovao, ostane samo tjelesno pamćenje nepovezano sa razumom. Javi se zapamćena tjeskoba stvorena navikom, zatim ju popuniš i daš oblik novom nesrećom. Zaboraviš primijetiti da je tjeskoba došla prva, a da si tek onda nasrnuo dati joj značenje. Kada sam stao pred tjeskobu i oduzeo joj formu, stvarao sam novu naviku - ne boriti se protiv tjeskobe nego prepoznati kada je šuplja.

Tako gledam, koliko god točno ili ne, osjećaje melankolije, praznine, tuge, sjete, nostalgije - ovoga puta ne kao neutemeljene konture koje ja stremim puniti sa friškim racionalizacijama ili emocijama, barem ne sve, nego pustiti da me obuzmu dok im ne skužim oblik, genezu, naviku koja ih je stvorila, i tek onda mogu razaznati što me to jebe i je li vrijedno jebanja. Osjećam se bezvrijedno i imam iznenadan apetit za afirmacijom? Okej, dođi, uzmi me, uđi u ruke i prsa i prste. Zašto si tu? Jesi tu jer sam upravo gledao nečije fotke na instagramu? Jesi jelda? Je li to htijenje seksualno ili materijalno? Hoće li me usrećiti da pojebem tu osobu ili budem njoj sličan?

Da sada ne crtam, znam da me kužiš još na početku misli - možda je sjeta u generalnom smislu alat za prepoznavanje unutarnjih mehanizama - utoliko se slažem sa člankom da je kobno od nje bježati već je zdravije prihvatiti ju i u nj uranjati, ali moji su konsenzusi miljama daleko od gledanja na nju kao konstantu, tjelesnu reprezentaciju šture i ohole, konstantne realizacije. Rilke, ne? Nothing is final. Ne stremim ka beskonačnoj sreći, ali svakako želim što bliže prisutnosti, ne kroničnoj, ali opcionalnoj.




- 21:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>