|
Moja mi psiha ne radi nikakve usluge. Evo u čemu je problem. ( prezirem ovakve kontrukcije rečenica. Kakav "evo..." na početku. Naravno da je "evo". Cijeli ovaj tekst je "evo". Jebao vas "evo" 24sata, jutarnji i svi mediji clickbate planete. Zaista, jebao vas evo ) - ono što čini, moja psiha, vratio sam se na psihu i što mi čini, a čini sve što čini u pozadini. Debelo u backgroundu. Pozadinski procesi, kakvim se diče svi softwareski developeri sa ove strane planete i druge. Ono što se događa dok ti činiš druge stvari. Ono što se čini dok ti ne primjećuješ. Sve što radim radim unutar kontrole mojih saznanja, a moja spiha, i ne znam koliko mi čini te usluge radeći to, radi, mnogo toga u pozadini sa čime mene uopće ne upoznaje. "Ne brini..." rekla bi. "To ću ja." Nebitno koliko bi mi te informacije možda i pomogle, kako bi donio nekakvu odluku, nekakav konsenzus mojeg stanja. Stanja koje je odavno odustalo da mene osobno ukalkulira u izhod. Sve to što se događa u pozadini je sve ono što sam, razmažen, dopustio da u pozadinu i ode. Jer primijetili su, znaš? Um mi, i ego, i id, i sram i ljubav i hrabrost i instikt, svi oni, primijetili su da se ja ne namjeravam igrati sa njima, riješiti išta od svega toga što mi se nudi na tanjur iz dana u dan da riješim. Informacija stigne kroz zjenice, stvarajući senzaciju i predodžbu pred rukama mi, i svi oni, konferencija podkontrolora i nadkontrolora unutanje mi svijesti, svi od kojih me gledaju, mirno, i čekaju moj input. Što misliš o ovome? Kako te ovo tjera da se osjećamo? Što želiš sa svime ovime? I skužili su, dosta brzo, da se ja ne namjeravam igrati sa svime time. I gledaju se tako, u tišini, dok jedan od njih, ego valjda, nije rekao "ništa, hajdmo sada, morati ćemo bez njega". Stoga sve što se događa, događa se u meni, između izdisaja, i prošlo je već odavno od kada više ni ne pomisle na mene. I kada mi emocija dođe, ona je čista. Nema nijansi. Panika, bijes, strah, ljubav, sreća, ta-daaam! Ali zašto je stiglo? Tko to zna. Uzevši sve ovo u obzir, nije nikakvo spekulativno čudo da se znam uhvatiti kako stojim tamo, negdje, gdje god, u birtiji, na poslu, na probi, i da me obavije nešto što nije pokazalo nikakve naznake da će doći, niti pitalo me za dozvolu. Vrlo malena količina vanjskog inputa je potrebna da se nešto u meni dogodi – samo jedna ili dvje rečenice, pokret rukom, pogled, miris, sitnica, i u meni se javi emocija koja prevlada i uzme me. I onda je kasno za debate. Odluka je donesena, sa tobom ili bez, nebitno. I onda ustanem i izađem van. Udahnem hladan zrak, pogledam oko sebe, napravim glupu ekspresiju kao da me negdje, nekako, zoomom, kamere snimaju. I onda koračam prema sigurnosti, gdje god ta sigurnost je. I onda u nju uđem. I onda plačem. Treba mi brejk, stoga ću ga uzeti. Ne želim više pažnje, ne želim zagraljaje ni poljupce. Ni seks, koliko god mi nedostaje. Ni smiješak, koliko god me liječi. Treba mi veliki debeli val depresije. Dugo se nismo sreli, i strah me je. Radije bi bio tužan nego tup. Nema mjesta gdje se ne osjećam kao da tamo ne pripadam. There's no place I'm not out of. Postoji ljubav kojoj nisam dio. Postoje zvijezde koje premalo gledam. Postojim ja, koji je usamljen u zraku. Postoje mi ispružene ruke koje vape za dodirom. Uši koje teže za sluhom. Glas koji pati za doprinosom. Oči koje suze nisu vidjele dovoljno dugo da se pitaju što valja samnom. Hoću li naći sve to ovdje? Vjerojatno ne, i vjerojatno da. Ali nipošto u grču potrebe i straha. Idem biti sam malo. Idem se bojati samoće malo. Idem se voljeti malo. Idem.  |
| < | ožujak, 2016 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
