|
Došao sam doma i razbacao suze po sobi. Malo po prozoru, malo po stolu, malo po jastuku. Imam tragove po parketu kako sam hodao, kapljice kao mrvice kruha ako se izgubim. Pratio bi se unatrag do mjesta gdje sam počeo plakati, pred vratima si stana. Tamo je kolekcija fleka od suza sa datumima uklešenim u mramornom podu mog haustora, u kojem je, ispod stubišta, i razlog zašto sam ridao. Dječji plastičan autić, baš za vožnju, mislim, sjedenje i guranje nogama, plave boje sa žutim volanom, stoji sakriven od ulaza. Vidim ga kada izlazim ili ulazim iz stana, no tek taj dan sam primijetio taj detalj; bio je zavezan sivom špagom o rukohvat stubišta. Da ga ne ukradu. Nemam ni najblažu ideju zašto me to rasplakalo, jer mnoge stvari ne znam i sada su se navikle da to mogu, rasplakati me kada im dođe.  |
| < | studeni, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
