Živim dva tri centimetra iza sebe. Šećem unazad na autopilotu, moje tijelo u potpunosti odvojeno. Sve što napravim dođe do mene dvije tri sekunde nakon što to napravim, i zato kasnim za svim svojim riječima koje iz mene izlaze van kontrole, moje barem. Ponekad urlam na sebe da se čujem na vrijeme. Ponekad se uhvatim i povučem dovoljno snažno da se sretnemo, no kao čamac od obale odplutam koliko mi štrik da, zavezan za sebe taman toliko da nikad ne ode predaleko. Osjećam taj štrik. Šalje mi signale svakim trzajem, ko ribice na flaksu, pecam sam svoje emocije i šaljem brzojavima koji nikad ne jave dovoljno brzo do sebe kako bi reagirao kako spada, mada nikad ne spada kako treba. U kučici sam od četiri strane sa krovom kojeg nema preko kojeg gledam u nebo da znam da smo na zemlji, čujem se kako pjevam na kiši stare melodije istog naziva i fučkam u pozadini. Strelice marketinga, epepeja i supermarketnh billboardova mamutskih proporcija lome se pod pritiskom pritiska između mene i mene, kad udare prvi sloj zapale se i ne stižu do mene koji ih iza sebe promatram. A one se trude. Mnogo manje i oštrije strelice svijeta i ljudi uzalud su ispaljene, usprkos iskrenoj, dugoj koncentraciji da pogode tu metu koja stoji iza lažnih meta koje služe da prve mete zakamufliraju a lovca zajebu da puca u šareno jer je šareno pa svi u to gledaju jer je šareno. Pobjegnem tamo, u sebe, gdje odem kad plutam, u kučicu, gdje žele da vide Ježa budalu. Na zidovima su plakati i memerobilije i bajke prošlih vremena kada sam hodao bliže sebi, u rijetkim trenutcima kada sam zavezao čvor ili uže taj štrik kojeg štriham kada ostanem bez riječi kada me pitaju gdje sam i što tamo radim kada tamo radim. I volio bi, negdje u sredini, doći dovoljno blizu da se osjetim, tu i tamo.
|
