|
Godinama ranije, kada je sve imalo malo više smisla, ja sam kužio koji se kurac događa. Bilo mi je jasno zašto stvari izgledaju kako izgledaju, mada mi nije bilo jasno zašto baš TAKO ali aj, tako su izgledale pa sam ih pustio da tako izgledaju bez suviše nerviranja i čega što. Bilo mi je pristupačno razumijevanju zašto ljudi rade to što rade, i svijet im je dopuštao da to rade kao što samo svijet to može, i ja sam bio jedan od tih koji su radili što su radili misleći da je to najbolje što se može napraviti jer sam si tako rekao. Kada si tako nešto kažeš lakše ti je pristati na tu bijesnu laž, ili koju već si pokloniš za tu prigodu da bi se bolje osjećao o sebi. Siguran sam da ima gorih razloga za laganje. Jedno od kojih je ono staro dobro pravilo da svijet mora imati smisla. I to je valjda početak ove misli bio, par godina ranije kada sam još bio siguran u tom malom balonu, misleći da nikada neće puknuti. Kako vrijeme ide dalje nekako mi se ne čini da kužim što se događa, i to najviše zato što više ne razmišljam o ničemu. I strah me toga. Strah me da je Huxley imao pravo. Možda sam otrovan, prenatrpan, da citiram Radiohead, "dead from the neck up". Hodajući okvir za slike bez slike u sebi, osjetljiv manje na podražaje nego na ego, više na sebe nego na svijet, više na trenutne nedostatke i okolnosti nego na sveukupnu sliku. Možda, kaže mi um koji je uvijek htio vjerovati da postoji veća slika negdje iznad mene, nam stavljaju nešto u vodu. Klor. Klor ima taj učinak. Strah me da gubim kontakt sa samim sobom, da ne čujem više unutarnje tokove i ne reagiram više na impulse koje dobijem kada stojim u tom đumbusu čekajući tramvaj i gledajući te ljude oko sebe kada se osjećam bolje ne zato što mislim da sam bolji nego zato što nisam oni i samim time sam u super poziciji da gledam sve ostale. Sada mi se svijet čini nekako istim ali na drugi način. Kao kada si zaljubljen u djevojku koju više nisi zaljubljen i svakim danom ti se čini sve manje onom u koju si se zaljubio. I pitaš se, vrlo brzo, jesi li ikada u nju bio zaljubljen. Tražiš islike za prekid u najmanjoj sitnici, čekaš da se sitnice natrpaju ili da se dogodi jedna koja više nije tako mala pa ju više ne možeš zvati sitnicom nego velikim problemom, relevantnim dovoljno za prekid. Rekli su mi da se sele, toliko njih u mojim godinama, pola njih na blef, pola sa vrlo jasnim vizijama odlaska, i kužim da nisam jedini. Ne izlazi nam se iz stana, izlazi nam se iz države. Jer, krave, trava je zelenija sa druge strane. Vikati na sebe nije zabavno kada se ne čuješ. Tako se ja osjećam sada. Gledam si prste kako jure po tastaturi i samozadovoljno nastavljam pisati u znanju da to i dalje mogu, ali ne čitam što pišem dok to pišem nego izbacujem iz sebe ono što mi govori što da radim u nadi da to ne mogu i dalje čuti. To je razlog zašto mi se sve čini malo drugačijim. Svijet je isti. Ja sam drugačiji. Ovo nije depresivan post. Nije ideja da bude, koliko god govorio da nije. |
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
