|
Otvaraju se vrata i Godot stupa u stan. Dodaje mi kišobran da ga stavim u kadu, kišnica kaplje sa njega po parketu. Skida kaput, objesi na ga na vješalicu a ja mu dodajem šlape. Dobro mu stoje moje šlape. Hoda u dnevnu sobu, malo je pogleda, vidi svi su tu. Znaš ono, svi. Čitava planeta. Nađe mjesta na sofi, sjeda, svi ga pozdravljaju i on im uzvraća klimanjem svoje teške glave. Vani lije. Ne grmi. Pije se čaj i puše se cigare. Nastane tišina. Što će Godot reći, pitaju se. Godot im se nasmješi, pogleda oko sebe, malo se zbuni, okrene prema meni, "a gdje je ljubav?" Ja krenem se isprikama. A joj znaš, ne znam, možda, kako, oh jao. Krivo mi je ko psu, psu koji mi spava pod nogama. Velim, strpite se trenutak, idem ju potražiti, pa se vratim. Oblačim kaput, uzimam Godotov kišobran i odo kroz vrata. Tajac iza mene postaje ugodan razgovor. Čujem njihove glasove kako izlazim na kišu. Gotov kišobran je velik i crn, težak. De sad? Klupsam nalijevo i klupsam dalje i trčim naokolo i urlam. LJUUUBAAVIIIII! Idem ja na Korčulu, idem se zaljubit. Sjedam na bus i pičim do obale, stižem do prvog kafića i gledam oko sebe. Pa da, nema ovdje ljubavi više, što se imalo se imalo. Tko je jamio, jamio je. Reko, sjedaj, pričekaj proljeće. I nemoj razmišljati o tome! Jer stigne kad se najmanje nadaš! Kao da je to zaista istina. Kao da Nada i Ljubav sjede iza ugla ko dva klinca u sačekuši. Jel sad, jel sad? Pitala bi Ljubav Nadu. Neeee, ne još ne još. Što to znači, da ako dođe dok se najviše nadaš da nije ljubav? Da nije prava ljubav? Zamisli odjebat djevojku sa, ej oprost previše sam ti se nadao da bi ovo funkcioniralo. Zamisli konfuzije. Zamisli li sranja. Što ako me se ona nije nadala uopće kad me upoznala, a ja se nje jesam. Ona je našla ljubav, ja nisam. Ček ček ček, ona uvijek nađe ljubav prije mene! To se dogodilo ovaj put! Dok sam ja tražio ljubav, ona je našla ljubav! Mili kurac! Je li to ljubav vrtila bocu? Sjedi iza ugla sa Nadom i vrti bocu? Sori dečko, nije bio tvoj red. Kaj je ljubav gazda pred ringišpilom? Sori dečko, pričekaj svoj red. Al ja čekam svoj red toliko dugo da mi nije jasno kako sam uvijek prvi iza crte a svi se švercaju prije mene? Ja sam tako dugo u redu da imam praznu kutiju kokica u ruci. Ja sam tako tugo u redu da su neki već išli dvaput. Stojim kao pokislo dete u redu, ja i milion drugih idiota. Izlazim iz kolone. Okrećem se u rikverc. Ljudi mi trube. Tko vas jebe, ja više u ovom redu ne stojim. Budalo. Pa nećeš valjda okrenuti leđa ljubavi? Ej kad ljubav stane pred mene onda ću je prihvatiti. Ne da mi se više nateravat mačku okolo po kvartu, mačku koja se sasvim slučajno našla kao hipotetički simbol ljubavi u ovoj priči i nije joj jasno zašto ju naganjam po kvartu. Ne znam ni ja mačko. Naganjam tebe jer ne znam kak ljubav izgleda, reko zašto ne mačka. Zašto si me naganjao na prvom mjestu, pita me. Zato što sam usamljen. Usamljen? Pa ti si zbario pola grada! Što ti to ne govori, mačko, koliko sam puta probao? Pa onda bari i dalje, buš već naletio na ljubav. Ne, ne da mi se više ni očekivat ju. Jebo me pas, od sad na dalje, dok ne stane pred mene djevojka i veli "ja sam zaljubljena u tebe" ne želim uopće razmišljat o tome. Zašto bi te jebo pas, mačka pita. Ne znam mačko. Mislim da sam ovom otpisao ne samo nju već čitav taj kliker. Ne zanima me više. Ne želim ljubav više. Ne da mi se više igrat sa vama, kažem im. Nada i Ljubav izvire iza ugla. A daaaaj! Kažu. Ne, ne da mi se. Idem doma. Stižem u stan. Svi su i dalje tu. Velim, Godot, idi bre i čekaj. Meni se više ne da. |
|
Evo što se dogodilo. Postojala je ta jedna djevojka sa kojom sam se družio prije nego što je otišla na more. Pet dana. Drugi dan smo se poljubili, tri dana se nastavili ljubit, i bilo je super. Bilo je novo. Moglo se u svim točkama karakterizirati kao nešto fantastično što bi moglo izrast u nešto fantastično. Međutua, ljeto je bilo pred nama i znali smo oboje što to znači. Da je ljeto, kvragu, i da su šanse velke da će tih 5 dana nestat u sjaju ljetnih dana, mojih u manjem broju njenih u večem. Ona je otišla. Ja sam otišao. I od tad nadalje samo se dopisujemo. Razgovaramo preko interneta. Smješkamo se. U jednom doduše trenutku kreten u meni nije imao što pametnije za radit pa je napravio ono što sam već pisao dva posta prije ovoga naslova "a peice of cake". Da ne rezimiram stare događaje vračam se u ovaj, ovaj danas kad smo konačno sjeli ja i ona na pivu (ona kavu) i da bi mi konačno ona rekla da se na moru zaljubila i da bi konačno balon koji se povećavao iznad moje glave puknuo u saznanju da ne, ipak neće biti apsolutno ništa. Tu su se karte vrtile u krug. Jedna je bila "budimo prijatelji". Ne. Neću se pretvarati da sam ti prijatelj kad te samo želim ljubit, u nadi da ćeš se jedan dan odljubit od tog svog i vratit se meni u ruke. Karta "jer jako si mi drag" samo me je razjebala. Očito ti nisam dovoljno drag. Karta "ti si super i imaš potencijala" me razjebala još više. Hvala ti na obzervaciji. Što, sad nećemo više razgovarati? Ne. Zašto? Već sam ti rekao što mislim o tome. Neću se pretvarati da je drugačije da bi tebi bilo lakše. Nemoj, ne želim da radiš išta što ti nije po tvom, samo radi ono što želiš. To više ne mogu... Žao mi je (nije to rekla, ne sjećam se što je al se sjećam što sam rekao nakon toga). Želim da ti bude žao. Želim da te kopka, želim da razmišljaš o tome i da razmišljaš kako si propustila nešto što je moglo bit baš lijepo. ( da, to sam rekao. Ja sam jebeno đubre ponekad. ) Nemoj mi to radit, već sam sto puta razmišljala o što bi bilo kad bi bilo, i... I dobro, odabrala si. Je bi ga. Ja sam mislila da ćeš doći do mene. I tu mi je valjda sjelo. Nisam došao do nje. Nisam sjeo u bus i otišao je ljubit. Nisam. Ostao sam na festivalu i gledao filmove. Možda mi zapravo uopće nije stalo. Možda je balon iznad moje glave napumpan lažnim emocijama, očekivanjima, produktima višegodišnje samoće i prokletog Davida Graya i njegove this years love had better last. Neće, je bi ga. Ali možda nije ni trebala. Možda bi puklo za tri tjedna, tko će ga znat. Prestani pretvatati ovo u neku meladramatičnu pizdariju jer to to nije, samo djevojka koja se zaljubila i momka kojem je povrijeđen ego. Nije u tome bit, znaš? Negu o ćemu? U tome da sam ovaj put, zaista, ali zaista bio spreman dati sve o sebe za tebe. Ali nisi, jelda? Kad nisam? Kada nisi došao do mene. Nisam, ne. Pa što onda očekuješ od mene? Još jednu priliku valjda. Dajem ti je, ali si u odjebao. Kad? U razgovoru kojeg smo stvarno vodili! Ovaj razgovor nismo, jelda? Ne, ovo je ono što si trebao reći. Jel kasno? Za što? Za još jednu priliku? Ali ja tražim još jednu priliku od svakoga u zadnje vrijeme. Kakve zadnje jebene prilike? Pokaži što si i ne cendraj. Da, to sam ja kad pišem o sebi. Bolja osoba. U stvarnom životu nikad nisam ovakav. Tražio sam još jednu priliku od benda, točnije od jednog člana koji sad polako postaje vampir. To je sasvim druga priča ali sam i od njega tražio tu još jednu priliku. Za što? Da budeš drugačiji? Ne, da budem bolji. Pa budi bolji, što će ti još jedna prilika za to? Jer sam sav od riječi, nikakav od akcije. Onda radi na tome, za to imaš šansa koliko hoćeš. Kada sam joj rekao da ode (bravo mustro sad ju imaš) otišla je. Ja sam sjedio tamo sam među ljudima koji su počeli pričati sada kada su prestali slušati moje histeriziranje. Sjedim i mislim si ej jel mogu opet? Ono opet, da dođem opet, da sjednem opet da se sve to dogodi opet, samo bolje? Sjedim i razmišljam da je ovo prvo i zadnje mjesto gdje smo se ona i ja vidjeli. Tu smo se ljubakali prije nego što je otišla. Tu je otišla. Samo odlazi od mene. Ja samo ostajem. I nedjem za njom. Zašto zaboga nejdem za njom? Sad, jebote, digni se i trči i nađi ju i zagrli ju i ne znam, poljubi ili nešto! Jebo me pas nosit ću laptop sa sobom i pisati o događajima koji su se neposredno odvijali. Da sam ovo pisao tada, sada bi se digao i napravio nešto. Ali što da sada napravim? Da se dignem i trčim po gradu bos dok je ne nađem? Da je nazovem? Ne znam je bi ga. Što da radim? Da joj kupim cvijeće? Da što, da se borim za što? Ništa od ovoga mi nije prolazilo tada kroz glavu dok sam sjedio tamo kada je otišla. Tada sam samo bio depresivan. I razjeban. Nije mi padalo na pamet a je i ona tako. Mojom zaslugom, mislim da sam se ponjeo bolje nikada ne bi došlo do ovoga. Sjedim tam i šutim i gubim ju. Korak po korak. Kada sam se konačno sigao već je bila doma, listajući knjigu rukama kojima me dodirnula da me ušutka pa sam joj rekao da me pusti i izvukao ruku od nje ( bahati glupi klinac ). I bio sam okej. Koracao sam do šanka i bio sam okej. Nisam osjećao baš ništa. Bio sam nakljukan svim tim emocijama koje stvaram kada ne želim osjećati ništa. I dolazim do šanka, stavim račune na njega, curka pogleda na njih, veli dvadesetiosam, i kada je u tom trenutku, ali baš u tom jebenom trenutku, počelo svirati Wonderwall, ja sam se rasplakao. Stojim na šanku i plačem. Curka ne kuži i pita kak mi je bilo na moru, jesam li se odmorio. Ja cmizdrim. Dam joj lovu i odem. Hodam do bicikla i zapravo želim stati i poslušati pjesmu do onog djela kada kaže maybe, maybe youll gona be the one that saves me. Jer to je ono čemu sam se nadao. Da će me ova spasiti. Podsjetilo me to na još jedan prekid prije par godina kada mi je djevojka krenula govoriti da nisam ja nego je ona, i kada je DJ, valjda iz solidarnosti, pustio Loser od Becka. Ona prekida samnom a svira Loser. Ne seri. Bilokakva diverzija, digresija pomagala mi je u tom trenutku hoda do bicikla da ne razmišljam o kako sam je zaboga uspio izgubiti. Urla na mene " bogati ti si zaljubljen u ideju mene, ne u mene " a ja urlam natrag " ali ideja tebe je tako prokleto lijepa ". Nikad mi se nijedna ideja nije toliko dojmila. Sjednem na bicikl, suze padaju na stolicu, ja crtam smajlija mokrim prstom. Odlazim do prijateljice plakat. Plakao sam pola minute. Pojeli smo sladoled i ja sam otišao doma. Sada ću joj dat link od bloga. Žicala me za njega ranije i nisam joj ga dao. Ne znam što mislim postić sa time. Možda samo da se nekako nađemo u digitalnom obliku. Možda čisto da joj vratim onaj poljubac kojeg mi je dala kad je otišla. Poljubila me u kosu i otišla. Reko nije fer, ja tebe nisam poljubio...  |
|
Primjetio sam nešto neki dan. To što sam primjetio nisam primječivao sve ove godine i prepisivao to svoje neznanje na čistu logiku koja se kroz te spomenute godine uvukla u moju glavu linijom manjeg otpora, iliti preko ljudi koji su isto linijega manjeg otpora to odavno naučili i drže se te svoje teorije kao da imaju knjigu, udžbenik života i ljudksih stavova kojeg su nabubali napamet kako ne bi ispali nekulturni, neinformirani i blesavi. Taj njihov "životni stavovi za glupane" ima odgovor na takva pitanja, i neki ga nose sa sobom u torbi kako ne bi bili bez tih odgovora ako se nađu u nekoj vrlo čudnoj atmosferi među ljudima koji te ne vole baš najviše al su sa tobom jer moraju – recimo to kao da su na poslu i nemaju izbora sa kime rade. Ono što je mene mučilo čitavo ovo vrijeme je kako je to moguće da sam sa nekima tako dobar a sa nekima sasvim drugačiji. Pratio sam paterne svojeg ponašanja sa njima svima i primjetio sam da sam da za svakoga imam drugo lice, novu ličnost, drugačije se ponašam, razgovaram, razmišljam. "Životni stavovi za glupane" naučio je sve koji ga čitaju da "svatko od nas ima sto ličnosti ovisno sa kime se druže u tom trenutku. To nije dvoličnost ili troličnost nego hiljaduličnost, međutim ponašanje prema jednoj osobi sa dva lica zna se karakterizirati kao dvoličnost, no sa sto ljudi sa sto lica je sasvim logično ponašanje i ne valja se oko toga uznemiravati." Pored tog paragrafa stoje komično nacrtana dvaju prijatelja kako razgovaraju, međutim jedan nosi na glavi dva lica okrenuta prema drugome, te iznad njega piše "dvoličnost" a drugi ima hiljadu lica sa samo jednim okrenutim prema prijatelju, a iznad njega velikim prijateljskim slovima piše "normalan". To je normalno. Tako su mi svi rekli. Tako piše u životnim stavovima. Ono što nije pisalo je baš ono što je mene mučilo sve do neki dan, a to je odgovor na zašto? Zašto imamo sto lica? Imamo li sto lica zato što sami biramo kako ćemo se ponašati prema ljudima, ili ne biramo sami uopće? Na putu do Zagreba jučer shvatio sam nešto. To je ono što sam primijetio na početku priče. Ja nisam napravio jedno lice za svakoga za koga imam lice. Oni su napravili to lice. Imam jedno lice za svakoga tko me tako vidi. Ja sam se samo prilagođavao njihovim licima, a to kako me oni vide, i kako se ja ponašam, to nije moja stvar. To je njihova stvar. Pa ipak, to su lica za njih, ne za mene! Što će meni lice koje je za nekog drugoga? To je kao da uđem u stranu zemlju i koristim tuđu valutu. Ja ne trebam to lice, nek si ga zadrži. On ili ona su ga stvorili i njima treba više nego meni, njima treba da znaju kako da se ponašaju prema meni. A ta njihova lica okrenuta prema meni? Ta sam valjda stvorio ja. Ali zašto onda ja poznajem toliko dobrih lica, a svi ostali poznaju toliko loših? U zadnje sam se vrijeme ponašao kao jednolični čovjek. Ja više nisam sto lica nego samo jedno. To je jako zbunilo ljude oko mene jer me sad nitko ne znaja svrstat. Nekima je sasvim nejasno došla ideja da sam naivan i da se volim mazit, a nekima sasvim neočekivano da sam iskren i da sam nesiguran. Sva ta lica su se valjda spojila u jedno i više nitko ne zna kako se ponašati. Postao sam čudan, obskuran, sasvim druga osoba nego prije. I sada imam sasvim važno pitanje, jedno za koje "životni stavovi za glupane" nema riješenje. Je li da ostanem iskreno svoj prema svim tim ljudima, pa tko ih jebe ako me ne žele prihvatiti, ili da gradim opet sva ta lica, ovaj put isključivo u mojoj radinosti, jedno za svakoga kome to lice treba da bi mu bilo lakše samnom? Je li to kulturno, pristojno ponašanje? Je li to laganje u tuđa lica jedino što moje čini lijepim? Ne znam i ne znam kako dalje. Svi moji prijatelji očekuju svoje lice a ja ne znam više koje je za koga. Volio bi sam mizantrop i da nemam potrebu razmišljati toliko o drugim ljudima. Volio bi da sam konformist da ne budem toliko izgubljen među drugim ljudima. Volio bi da sam licemjer, da mogu odstupiti od drugih ljudi i gledati ih daleko. Volio bi da sam egocentrik, pa da nabijem sve druge ljude. Volio bi da sam zgodna djevojka, da me svi ti ljude vole bez obzira na kakav sam. A na kraju dana, jedino što ne želim bit je svoj. Jer to, izgleda, nikada nije bilo popularno. Ja valjda imam jedno lice za sebe, kako bi znao kako se trebam ponašati prema sebi. Bolje, jer ne znam kako bi se mogao prihvatiti... |
|
Evo priče. Jednom davno tamo negdje kada sam se najmanje nadao, bio sam zaljubljen. Prokleto zaljubljen. I bila je to jedna od onih veza o kojoj vam svi pričaju kada vam pričaju o vezama u kojima su bili zaljubljeni i veseli, samo što je ova bila moja pa ju dižem u nebo kao vezu koja se uredno posere na sve njihove veze jer joj nisu ni do koljena. Ova je bila the veza koja me razmaila van razuma i volio sam tu djevojku baš kao što nakon nje nikad nikoga nisam. Kada smo prekinuli prisilno ravno osjećaju trganja glave sa barbike, ostavio sam je skup sa zemljom u kojoj sam je ostavio i vratio se u zemlju gdje sam, od tad na dalje, u svakoj nadolazećoj djevojci, što svijesno što bezsvijesno, tražio nju. Kada je nisam mogao naći prekinuo sam sa tom tužnom djevojkom sa nekim razlogom kojih sam kroz godine polako gubio pa se stvorila reputacija o čovjeku koji ne može održavat vezu jer je lud. To je ta priča. Nekako sam mislio da će biti veća kada ju stavim na papir ali nije. Evo na, sad svi znate. Koju sam to djevojku zajebo baš evo maloprije i zašto? Jednu lepu djevojku. Zašto? Jer me skužila. Moja tajna bila je na otvorenom. Pročitala me kao otvorenu knjigu kao što samo žene mogu i ostavila u mojim razmišljanjima kojima nisam dao ni koraka unaprijed već sam odlučno popizdio i razorio to što smo do sada sagradili sa svojim melodramatičnim ispadima kojima se ponekad stvarno divim, jebote? Pa to ne može svatko! Nego dobro, sad ode i ona, i o kako će mi biti žao kada skužim da je zaista otišla. I sada sve moje bivše djevojke i svi moji prijatelji iskaču iz torte uperenih prstiju i mene i viču "zajeban si!". Znam, znam da sam zajeban! Zašto ne napraviš nešto o tome?! Jel, a što? Prestani tražiti onu djevojku u drugim djevojkama jer time ne primjećuješ koliko divne sve te druge djevojke jesu! Ej ja znam točno koji su moji problemi i koje su njihove posljedice, zato ih i vi znate figmenti imaginacije moje! Ne izvlači se, i nađi si stolicu! ( to sam joj rekao. Rekao sam joj sada sam te strpao u ladicu, ili u ovom slučaju tortu, svih ostalih idiota koji me tako gledaju, kao melodramatičnog paranoika, i onda sam joj rekao "nađi si stolicu" jer mi se činilo simpatičnim. Čudno kako i u trenucima svađe nađem nešto za nasmijat se na ) Ej gle što točno želite? Da zaboravim najveću ljubav svog života?! Ne! Preboli je, jer će ti inače to biti jedina najveća ljubav tvog života. Ali ne mogu! Bila je tako divna! Kurac, jebi ga, prestani voljet tu sliku na tvom stoliću, jer zaista, to je jednino što je ostalo od te silne ljubavi, jer to nije zdravo za tebe! Ali teeeeško jeeee... Nitko nije rekao da nije, sporte ( jer to ameri kažu. No one said it's easy, sport. Nikad nisam to kužio ) Nitko nije rekao da nije, sporte, ali morati ćeš, jer će inače i to malo srca kaj imaš propast zakurac. Sterajte se natrag u zadnje odaje moga uma, figmenti, ne volim kad mi ljudi govore stvari u dobrim namjerama. Jer to je ono što je ova napravila. Rekla mi je nešto u dobroj namjeri. A ja sam se držao poslovice. Kretenska poslovica, nabijem ju.  |
| < | kolovoz, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
