Primjetio sam nešto neki dan. To što sam primjetio nisam primječivao sve ove godine i prepisivao to svoje neznanje na čistu logiku koja se kroz te spomenute godine uvukla u moju glavu linijom manjeg otpora, iliti preko ljudi koji su isto linijega manjeg otpora to odavno naučili i drže se te svoje teorije kao da imaju knjigu, udžbenik života i ljudksih stavova kojeg su nabubali napamet kako ne bi ispali nekulturni, neinformirani i blesavi. Taj njihov "životni stavovi za glupane" ima odgovor na takva pitanja, i neki ga nose sa sobom u torbi kako ne bi bili bez tih odgovora ako se nađu u nekoj vrlo čudnoj atmosferi među ljudima koji te ne vole baš najviše al su sa tobom jer moraju – recimo to kao da su na poslu i nemaju izbora sa kime rade. Ono što je mene mučilo čitavo ovo vrijeme je kako je to moguće da sam sa nekima tako dobar a sa nekima sasvim drugačiji. Pratio sam paterne svojeg ponašanja sa njima svima i primjetio sam da sam da za svakoga imam drugo lice, novu ličnost, drugačije se ponašam, razgovaram, razmišljam. "Životni stavovi za glupane" naučio je sve koji ga čitaju da "svatko od nas ima sto ličnosti ovisno sa kime se druže u tom trenutku. To nije dvoličnost ili troličnost nego hiljaduličnost, međutim ponašanje prema jednoj osobi sa dva lica zna se karakterizirati kao dvoličnost, no sa sto ljudi sa sto lica je sasvim logično ponašanje i ne valja se oko toga uznemiravati." Pored tog paragrafa stoje komično nacrtana dvaju prijatelja kako razgovaraju, međutim jedan nosi na glavi dva lica okrenuta prema drugome, te iznad njega piše "dvoličnost" a drugi ima hiljadu lica sa samo jednim okrenutim prema prijatelju, a iznad njega velikim prijateljskim slovima piše "normalan". To je normalno. Tako su mi svi rekli. Tako piše u životnim stavovima. Ono što nije pisalo je baš ono što je mene mučilo sve do neki dan, a to je odgovor na zašto? Zašto imamo sto lica? Imamo li sto lica zato što sami biramo kako ćemo se ponašati prema ljudima, ili ne biramo sami uopće? Na putu do Zagreba jučer shvatio sam nešto. To je ono što sam primijetio na početku priče. Ja nisam napravio jedno lice za svakoga za koga imam lice. Oni su napravili to lice. Imam jedno lice za svakoga tko me tako vidi. Ja sam se samo prilagođavao njihovim licima, a to kako me oni vide, i kako se ja ponašam, to nije moja stvar. To je njihova stvar. Pa ipak, to su lica za njih, ne za mene! Što će meni lice koje je za nekog drugoga? To je kao da uđem u stranu zemlju i koristim tuđu valutu. Ja ne trebam to lice, nek si ga zadrži. On ili ona su ga stvorili i njima treba više nego meni, njima treba da znaju kako da se ponašaju prema meni. A ta njihova lica okrenuta prema meni? Ta sam valjda stvorio ja. Ali zašto onda ja poznajem toliko dobrih lica, a svi ostali poznaju toliko loših?
U zadnje sam se vrijeme ponašao kao jednolični čovjek. Ja više nisam sto lica nego samo jedno. To je jako zbunilo ljude oko mene jer me sad nitko ne znaja svrstat. Nekima je sasvim nejasno došla ideja da sam naivan i da se volim mazit, a nekima sasvim neočekivano da sam iskren i da sam nesiguran. Sva ta lica su se valjda spojila u jedno i više nitko ne zna kako se ponašati. Postao sam čudan, obskuran, sasvim druga osoba nego prije. I sada imam sasvim važno pitanje, jedno za koje "životni stavovi za glupane" nema riješenje. Je li da ostanem iskreno svoj prema svim tim ljudima, pa tko ih jebe ako me ne žele prihvatiti, ili da gradim opet sva ta lica, ovaj put isključivo u mojoj radinosti, jedno za svakoga kome to lice treba da bi mu bilo lakše samnom? Je li to kulturno, pristojno ponašanje? Je li to laganje u tuđa lica jedino što moje čini lijepim? Ne znam i ne znam kako dalje. Svi moji prijatelji očekuju svoje lice a ja ne znam više koje je za koga. Volio bi sam mizantrop i da nemam potrebu razmišljati toliko o drugim ljudima. Volio bi da sam konformist da ne budem toliko izgubljen među drugim ljudima. Volio bi da sam licemjer, da mogu odstupiti od drugih ljudi i gledati ih daleko. Volio bi da sam egocentrik, pa da nabijem sve druge ljude. Volio bi da sam zgodna djevojka, da me svi ti ljude vole bez obzira na kakav sam. A na kraju dana, jedino što ne želim bit je svoj. Jer to, izgleda, nikada nije bilo popularno. Ja valjda imam jedno lice za sebe, kako bi znao kako se trebam ponašati prema sebi. Bolje, jer ne znam kako bi se mogao prihvatiti...
Post je objavljen 22.08.2009. u 12:09 sati.